Upravo toj mudrosti koja izvire iz Stvoriteljeve volje, moramo s radošću podrediti sva naša htijenja i želje, sve naše dvojbe i nedorečenosti, sva naša neznanja i lutanja, sve naše strahove i nesigurnosti. Na nama je da s potpunim povjerenjem i pouzdanjem otvorimo vrata zrakama milosti, a zatim ih žarkom molitvom dozovemo u pustoš naših srdaca, u tamu koja se klanjala lažnim veličinama, koja je protežirala idole i blaga zemaljska, koja se stopila s prepredenošću, koja je slijedila zavodljive mamce laži i urušavala zdanje ljubavi, koje se zastorima ružnoće zaklanjalo od vječne ljepote.
Tek u skrušenosti srca, tek u spremnosti da prihvatimo poziv nevidljive stvarnosti u kojoj se ziba tajna vjere, otvorit će nam se put u dubinu istine, iskorak u obraćeničku pustolovinu i predanost volji Stvoriteljevoj, uspravno gaženje po trnju i kamenju i prepoznavanje razgovijetnih znakova što nam ih šalje Providnost. Kada svjetlo mudrosti obasja svu jad i bijedu oholosti, kada isperi mulj nataloženih neznanja, kada očisti zamagljena okna duše, uplovit ćemo u ocean slobode, nenavezani na stvari i osobe, neuspavani u ljuljački lažnih obećanja, neopterećeni strahovima koje umnožavaju svakodnevne brige i problemi. Zahvaćeni Duhom Svetim, iskusit ćemo istinsku slobodu djece Božje, slobodu koja se uvijek priklanja dobru, a odbacuje zlo, slobodu kojoj ne mogu manipulirati zloduhove pristaše, slobodu koja prozire i prezire Antikristove podvale. Jer griješan čovjek koji se ne obraća, već i dalje živi u tami zabluda, ne spoznajući vlastite grijehe, i sam postaje izvor grijeha, zagađujući sve čega se dotakne, šireći oko sebe zadah poroka i truleži, izokrećući naglavačke kalež živih riječi u kojem prebivaju Božje zapovijedi, nepromjenjivi zakon koji poziva na budnost i koji je orijentir ranjenoj ljudskoj naravi. Bijeg od istine uvijek vodi u klopku samozavaravanja, u očaj koji rađa neposlušnošću i očituje se u uzoholjenoj nemoći, u prkosu koji kuca na vrata vječne smrti, što se uvijek pretvara u gorčinu koja truje dušu i ranjava srce.
Da bismo ostali u zagrljaju ljubavi, potrebna nam je čvrsta vjera, ustrajnost i nepokolebljivost u jednostavnosti življenja, prijanjanje uz sklad i ljepotu prirode, druženje s čudima stvaranja i djetinja otvorenost prema svemu što nas okružuje. Upitajmo se čemu služe prijetvornosti i nadmudrivanja, čemu sofizmi koji su u službi zloga, čemu podmetanja koja zatamnjuju duh i šire rasap otuđenja, samoljublja koji razornom hladnoćom kida spone nježnosti i topline, koji obezvrjeđuje veličinu žrtve, koji osakaćuje međuljudske odnose. Odbacujući bližnjega, okrećemo se protiv sebe samih jer smo stvoreni za zajedništvo, za ljubav koja svoje ispunjenje nalazi tek u služenju drugima, tek u bezuvjetnom davanju i darivanju. Sve ostalo je nauk zloduha, lašca od početa, virus teške bolesti koja se očituje u podjarmljivanju i iskorištavanju braće i sestara, što lukavošću opravdava nemoralne metode kojima se danonoćno služi, koja slobodu podređuje znanju, koja bjelodane činjenice utapa u magle relativizma i umnožava slike fantazmogoričnih ispraznosti.
Ne zaboravimo da nam je Gospa u Međugorju u jednoj poruci rekla da smo izabrani narod, da smo njezina vojska u ovim danima otpada, u ovom vremenu kada borba između dobra i zla doseže vrhunac, u ovim trenucima kad nam se čini da gubimo bitku i da smo slabi i nemoćni u sukobu s dobro organiziranim slugama zloga. Majka nas bodri i uči da se ničega ne bojimo, da ostanemo vjerni njezinu Sinu, da uronimo u molitvu onako kako su to činili naši stariji. Poziva nas na vjernost tradiciji, na zavjet pradjedovski, na ljuav onih što odoše pred nama i koji su odanost istini plaćali mučeničkom krvlju. Opominje nas da ne slijedimo zavodljivost i ponude svijeta, već se okrenemo molitvi i obitelji, jedinoj radosti u ovom vremenu smutnje i ustostručenih nasrtaja kneza propasti. Gospa je već označila dan njegova poraza i nestanak svih zala kojima obasipa svijet. U ovom teškom boju za duše zavedenih, Prečista moli svoju dječicu, svoje apostole da mišlju, riječju i djelom svjedoče nauk Gospodinov, da neumorno propovijedaju istinu i ukazuju na izokrenutost sotoninih sljedbenika koje je lako prepoznati po riječima i djelima, po trulim plodovima kojima zagađuju zdravo sjeme. Pred pohlepom koja se uzvampirila, pred požudom koja se valja u kaljuži besramnosti, pred lažju koja se svakodnevno umnožava, blago onima kojima je Gospa otvorila oči pa mogu iz dubine srca i duše uskliknuti: „Bog moj, sve moje!“
