Grijeh se na razne načine očituje u životu čovjeka, neovisno o njegovoj kulturalnoj, religijskoj, rasnoj i drugoj pripadnosti. Kršćanska objava, Sveto pismo, je sredstvo koje pomaže kršćaninu da prepozna stvarnost grijeha u svom životu. Bog nas po svojoj riječi uči: Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama (1 Iv 1, 8). Bog, dosljedno svojoj riječi, želi da čovjek bude svjestan stvarnosti grijeha u svom životu. Iznimno važno za čovjeka, njegovu najbližu okolinu, za Crkvu i društvo u cjelini jest prepoznati grijeh koji je neprijatelj mira, sloge, zajedništva i svega onoga što Duh Božji nadahnjuje u ljudima. Tek kada se čovjek prizna grešnikom, bićem koje u sebi uočava nesavršenosti, sklonost lošem, sposobnost za činjenje zla, tek tada može zakoračiti na put borbe protiv lošega u sebi i svijetu.
Čovjek istovremeno uočava da je sposoban misliti, osjećati i činiti tolike lijepe i dobre stvarnosti koje usrećuju njega i ljude s kojima se susreće. Ta složenost čovjeka za nas kršćane dobiva svoju jasnoću u Božjoj Riječi. Riječ Božja koja je odvijeka i po kojoj sve postade, pa i sam čovjek koji je stvoren na sliku Kristovu, otkriva nam otajstvo čovjeka. Bog, po Kristu, tumači čovjeka čovjeku i otkriva mu Boga koji ga je stvorio za sebe. Taj Bog je ljubav i želi da čovjek otkrije ljepotu života u zajedništvu s njime. Kroz povezanost sa svojim Stvoriteljem čovjek će se moći bez straha priznati grešnikom i potrebitim milosti tog istog Boga koji ga ne ostavlja samog u njegovom grijehu nego mu milosrdno pruža svoju ruku pomoćnicu.
Pomirenje s Bogom pretpostavlja i uključuje jasno i odlučno odvraćanje od grijeha u koji smo upali.[1] Nakon čovjekove spoznaje stvarnosti grijeha u svom životu nužan je čovjekov odgovor. Može li čovjek drugačije reagirati nego kajanjem, žaljenjem, pokušajem da ispravi i promjeni grešno ponašanje? Ukoliko se radi o istinskom obraćenju vjerujemo da je to opći zakon što ga poštuje svaka obraćena duša.[2] Čovjekova nutrina se obraća, mijenja svoj stav prema grijehu. Čovjek uviđa da je grijeh zlo, za njega osobno, njegove bližnje, Crkvu, njegov odnos s Bogom. Obraćeni čovjek želi se pomiriti s Bogom i stupa na put pokore. Obraćenje se sada ostvaruje u konkretnom svakodnevnom životu čovjeka. U kršćanskom životu postoje mnogostruki oblici pokore koji izražavaju obraćenje srca kršćanina koji ih čini. Sveto pismo i Oci naročito ističu tri oblika: post, molitvu i milostinju – jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samom sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima.[3] Čovjek čini napore u vidu pokore jer želi postići oproštenje grijeha, želi pokazati svom Bogu da mu je žao i da se kaje za grijehe kojima mu je nanio uvredu. To je vjerojatno put kojim mora proći svaka obraćena duša.
Na putu pokore čovjek susreće milosrdnog Boga koji vidi njegovo kajanje i napore koje čini, Boga koji čovjeka radosno prihvaća i daruje mu oproštenje i pomirenje (usp. Lk 15). Na čovjeku je prihvatiti Božje oproštenje i vratiti se u život pomirenja sa svojim Bogom, samim sobom i bližnjima. No, grijeh nije samo prekid zajedništva s Bogom, grijeh nanosi i štetu zajedništvu s Crkvom. Zato obraćenje obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom.[4] Crkva je ranjena ako je neki njezin član ranjen teškim grijehom i luta daleko od Boga i punog zajedništva s njom. Zato Crkva kao majka u svojim molitvama neprestano moli za obraćenje grešnika i za spasenje svakog čovjeka. Crkva zajednica vjernika, narod Božji, raduje se svakom novom kršteniku i obraćenju i povratku svakog odlutalog brata ili sestre. U svrhu pomirenja Krist je u svojoj Crkvi ustanovio sakrament oproštenja za sve grešne članove Crkve, a prije svega za one koji nakon krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost.[5] Taj sakrament pruža kršćaninu milost ponovnog opravdanja i povratak u život pomirenja s Bogom, Crkvom, samim sobom, bližnjima i svim stvorenjem.
Put pomirenja čovjeka grešnika s Bogom i Crkvom je otajstveni događaj u kojem se isprepliću čovjekova sloboda i Božja milost. Čovjek, jer je stvoren na sliku Kristovu, trajno nosi u sebi Božji pečat. Bio vjernik ili ne, ako je iskreni tražitelj istine, uočava u sebi stvarnost savjesti koja ga upućuje na Stvoritelja i njegov vječni zakon. Ta dimenzija u čovjeku očituje se u njegovom konkretnom životu kao ponuda dobra. Mi kršćani vjerujemo da ona svoje ispunjenje i jasnoću dobiva u Isusu iz Nazareta. Hvala Bogu na svim milostima koje po Isusu Kristu daruje Crkvi i svakom čovjeku. Hvala Bogu jer želi da se svi ljudi spase.
