Da sam k tome rekao da ću ga unositi obučen u kolar košulju, bila bi to jednosmjerna karta za ludnicu. Al evo, Providnost te nekad dovede i do takve situacije, za mene iznimne ako pogledam iz vlastite perspektive od prije otprilike 8 godina. Napominjem: u to vrijeme nisam ni pretpostavio da ću nositi tijelo sv. Leopolda, a niti to da ću se 4 godine nakon toga odazvati na svećenički poziv.
Kratko o onome što se događalo tada. Nagradno putovanje na Vjeronaučnoj olimpijadi te godine bilo je putovanje u Asis s usputnom stanicom u Padovi. Po dolasku u Padovu, bus nas je ostavio na pola puta između sv. Antuna Padovanskog i sv. Leopolda Bogdana Mandića, s dovoljno vremena da posjetimo samo jednog. I našli smo se u dilemi: pola ekipe je otišlo Mandiću, a ja sam s drugom polovicom otišao sv. Antunu. Ne znam točno koji je bio razlog, možda taj da je uvijek zanimljivije ono što je tuđe, a da ti tvoj vlastiti sveti sunarodnjak „nije dovoljno zanimljiv“. Uglavnom, otišli smo, vidjeli sv. Antuna. Bilo je lijepo, sjećam se kako me obuzeo me neki poseban, neobjašnjiv osjećaj. Ipak, po povratku doma kopkala me misao kako sam možda ipak trebao posjetiti Leopolda. Obećao sam sâm sebi da ću prvom prilikom posjetiti Leopolda znajući da to neće biti tako skoro.
Vratimo se u sadašnjost. Trenutno sam bogoslov 4. godine, dakle pripremam se za svećeništvo. Danas je u zagrebačkoj bogosloviji 80 bogoslova i baš je mene, uz još jedanaestoricu, zapala čast/dužnost unijeti tijelo sv. Leopolda u zagrebačku katedralu. Ono što je nebrojena masa ljudi htjela vidjeti i dotaknuti, ja sam imao prilike gledati izbliza i ne samo to, imao sam prilike s još 11 ljudi nositi njegovo tijelo. Znači, dodirivao sam ga dugo i čvrsto, noseći svoj dio „tereta“!
Sam njegov dolazak pred katedralu već je bio pun uzbuđenja i iščekivanja. Ispred katedrale skupila se masa ljudi, što svećenika, redovnika, časnih sestara, majki, očeva, djece, djedova, baka, novinara, redara… Stajali smo svaki na svome mjestu i iščekivali, dizali se na prste i istezali vrat nadajući se obrisima iz daljine. I konačno je došao (u 17 h)! Uz pozdrav kardinala Bozanića svim okupljenima, započeo je uvodni molitveni dio. Zatim smo ga unijeli u katedralu. Unutra je uslijedila pjevana večernja molitva časoslova. Nakon toga krenuo je ophod oko tijela koji se zaustavio za vrijeme mise u 19 h, koju je predvodio biskup Košić, a nakon mise ophod je trajao do kasnih noćnih sati, malo iza ponoći.
U četvrtak ujutro katedrala se otvarala u 7 sati, a ljudi su pred vratima čekali od 6 ujutro. Svakih sat vremena bila je misa koju su uglavnom predvodili biskupi. Od podneva pa do mise u 19 h ljudi su obilazili oko tijela. Količina hodočasnika, vjernika koji su došli vidjeti tijelo sv. Leopolda sve nas je iznenadila! Prošetao sam gradom ne bi li vidio dokle seže kolona ljudi koji čekaju ispred katedrale. Ono što sam vidio me očaralo! Kolona se spuštala prema Trgu i skretala desno, na zapad, prema Ilici. U jednom trenutku dosezala je i do Name. Nevjerojatno!
Ali nije me iznenadio samo broj okupljenih, nego i mirnoća onih koji su čekali. Nisu djelovali nimalo nervozno, bili su strpljivi. Čak i dok je padala kiša! Djecu i invalidi puštani su preko reda. More ljudi toga dana prošlo je kroz katedralu. U 19 sati svečano misno slavlje predvodio je kardinal Bozanić, a nakon toga opet je krenuo ophod oko tijela koji je, zbog mase ljudi koja je čekala, trajao do otprilike 22:30. Nakon kraće molitve kapucinski bogoslovi iznijeli su tijelo iz katedrale i odvezli ga put Dubrave, u župu koja nosi ime svetog Leopolda Bogdana Mandića.
Mahnuli smo mu i bili malo tužni što nas „napušta“, ali s druge strane naša su srca obavijali radost i milina zbog milosti koje smo primili.
Što se mene tiče, ja sam Leopoldu ispunio obećanje! Čak i više od toga: pomogao sam mu da on ostvari svoj san! Umjesto da ja dođem njemu, pomogao sam mu da on dođe k meni i cijelom mom, njegovom, našem narodu.
„Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.“
Dragi sveti Leopolde, vjerujem da ti je srce na mjestu jer moje itekako jest!
