Svim silama, uz medijsku podršku i ulaganje u promidžbu, želi se zbližiti ljude različitih osjećaja i opredjeljenja u jedno jato. No unatoč trudu, uspjesi su uvijek ispod razine očekivanoga pa poslije gotovo svih športskih igara imamo «igre» oko nepravde, krivih prosudbi, prijevare, vrijeđanja i sl. Vijesti s gospodarstvenih sajmova govore nam o nadmetanjima bez pravila igre i poštovanja drugoga. Svi žele pod svaku cijenu biti ekskluzivna roba. Prodaja i profit guraju u stranu sve vrjednote zajedništva i poštovanja onih pokraj nas. Tu u prvi plan uvijek izbija borba za prva mjesta, najčešće ne mareći za sredstva na putu do zacrtanog cilja. Podmetanja, neiskrenost i strast za moći uništavaju sve početne nakane o istinskom zajedništvu okupljanja oko istih ciljeva.
Kad u takvoj stvarnosti promatramo Međugorje i ljude koji se u njemu okupljaju, bez puno mudrosti možemo zamijetiti kako je cijela logika okupljanja u njemu potpuno drukčija. Ljudi, pozvani od Gospe, okupljaju se u natjecanje bez utrke za zemaljskim stvarima, medalja-ma i pobjedničkim mjestima. Gospini hodočasnici, sa svih strana svijeta, ne natječu se za prva mjesta već tko će Isusa staviti na prvo mjesto u svom životu. Blizina sakramenta ispovijedi upozorava da se upravo trebaju odložiti sva zemaljska laktanja i natjecanja u prolaznim uspjesima. Sveta Misa, kao središte kršćanske molitve, naviješta istinsko zajedništvo u kojem svi primaju najizvrsnija priznanja Neba. Tu se trči za vječnim vijencem slave. Ljudi u osjećaju malenosti pred Božjom svemoći trude se osvojiti njegovu nazočnost, približavajući mu se na Križevcu i Brdu ukazanja. Ljudi se natječu u praštanju, molitvi, čistoći srca, prihvaća-nju života iz ljubavi... Tu nema onih «igara» koje drugoga guraju u stranu i u anonimnost. Tu su jedni drugima ispružena ruka koja podiže one kojima malo nedostaje do cilja. Tu se trči trajna štafeta gdje je važan zajednički trud do cilja. Sve podjele i razlike su ušutkane snagom Duha Svetoga. Zapravo, u Međugorju se ostvaruje onaj Isusov poziv da budemo jedno (Iv, 17,22). Kršćani nikada ne smiju upasti u napast i misliti kako do Isusa mogu samostalno, trčeći životnu utrku samo za sebe i samo prema svome cilju. Mi smo pozvani brinuti se i o drugima. Kao braća smo pozva-ni biti jedno i biti Crkva. Isus je došao da svijet u ljubavi uveže i spasi. Sotona je onaj koji želi razbiti, razjediniti i nametnuti utrku za propadljivim blagom.
Zato dragi moji! Natječimo se duhom. Neka naš život bude duhovna olimpijada gdje nećemo druge pretrčavati, podapinjati i pobjeđivati. Duhovna olimpijada zahtijeva pobijediti sebe, prepustiti drugima prva mjesta, drugima osigurati pobjedničko postolje spasenja u vječnosti. Tek tada i mi zaslužujemo svoju medalju - neprolazni vijenac slave. I samo tako će naša olimpijska baklja trajno gorjeti! Mir vama!
