Tipa nezadovoljni ste i onda nabrajate kako ništa nemate, kako se sve srušilo, kako ništa više nema smisla. Osjećate se jadno i nikakvo.
Evo ja prva se znam žalit u pojedinim situacijama, napravim ih gorima nego jesu. Mislim to je ljudski, mi nismo savršena bića. To stvarno zna biti teško i ta financijska situacija nažalost dana svime upravlja.
No neki dan kad sam vidjela jedno bolesno dijete i jednog beskućnika zasramila sam se same sebe. Bilo me baš stid. Na trenutak samo pomislila kako sam sretna i kako ljudi u mom mjestu ne vide koliko su zapravo sretni (izuzev ekstremnih slučajeva). Evo na primjer. Svi imamo kuće ili stan gdje već živimo. Vjerujem da je svaka ta kuća opskrbljena vodom i strujom što je već dovoljno za „život“. Pri tom svaki dom ima televiziju, kompjutor, razne skupe kuhinjske aparate, svaki član ima mobitel i naravno tu je i obiteljsko auto ili dva nije bitno i tako dalje. Ali i dalje se smatraju siromašnima ili ih drugi smatraju takvima. Ne razumijem to nikako. Razumijem i shvaćam ljude koji su baš ozbiljno bolesni ili u teškoj financijskoj situaciji, oni kad se žale bar imaju opravdan razlog. Ali nažalost sve je više ljudi se žali i kuka, a nemaju neki velik razlog tj. ne shvaćaju da uvijek može gore.Kad bi svatko bar jednom dnevno iz neke teške situacije izvukao ono najbolje svi vi bili sretniji.
Kažu da je sve više depresivnih ljudi i sl. Pa i kako ne bi bili kad sve gledaju crno i kad ustvari nije tako. Trebao bi svatko bar jednom otići u bolnicu i vidjet što to znači biti ozbiljno bolestan ili otići u Afriku da vidiš kako ljudi ništa nemaju nego i kod nas ima takvih slučajeva samo eto, dobro se skrivaju.
Ne govore starci danas mladima bez razloga kako su oni u svoje vrijeme bili sretniji unatoč tome što nisu imali ni u pola koliko mi danas. Oni su znali dijeliti i bili su sretni s onim što imaju. Pomagali su drugome u bolesti iako su i oni sam bili na rubu. Kad je bilo teško, a bilo je i oni su tugovali i nisu znali šta da rade i kukali su itd. ali ne toliko koliko mi danas,oni su čini mi se bili više zahvalni. No danas je druga priča i svi se izvlače na to drugo vrijeme. Bogati zgrću pare i ne želi ih dijelit, a imaju ih na bacanje i opet žele više, ovo što imaju im kao nije dovoljno. A siromašni postaju još siromašniji. I ovako kad pogledam sebe pa ja imam sve što mi treba i previše. Živa sam i zdrava,obitelj mi je tu također zdrava, školujem se, ako Bog dadne jednog dana ću imati posao, okružena sam prijateljima, mjesto u kojem živim nije puno nasilja i svačeg nečeg, i još puno stvari. Iako to nije dovoljan razlog da se prestaneš žalit i budeš sretan, zadovoljan i zahvalan ja ne znam što je…
