Razočarani smo ako odmah ne zadobijemo ono što smo očekivali, u napasti smo da se obeshrabrimo i da čak počnemo sumnjati u Božju dobrotu i ljubav. Isus nam govori protiv te nestrpljivosti i uči nas pravoj mudrosti i u molitvi.
Zašto Bog odmah ne odgovori na naše molbe?
Razlozi su mnogostruki: možda jednostavno zato što loše molimo ili to što molimo nije dobro za nas: ako bi nas Bog uslišao, možda to ne bi bilo za nas dobro. Bog želi da se naša vjera pročisti u takvom produženom traženju. Možda želi da dođemo do stava siromaha - poput siromašne udovice koja uporno traži pomoć, da uvijek i sve više budemo svjesni svoje bijede i svoje slabosti.
Pravi stav molitve je stav strpljivosti, poniznosti i predanja Božjoj volji. Ako nam se čini da je Bog gluh, da nas ne čuje, nemojmo se obeshrabriti. Kucajmo na njegova vrata s još većom ustrajnošću, kako bi primili njegove darove sa zahvalnošću, pa makar to ne bili oni koje smo mi tražili. On zna bolje od nas što nam treba, što je za naše dobro.
Prava molitva trebala bi biti prepuštanje Bogu, iskreno prihvaćanje njegove božanske volje. Mi bismo morali moliti tako da onaj Isusov »da!« iz Getsemanskog vrta, ono njegovo: »Oče, ne moja nego tvoja volja neka bude«, postane i naše. Moliti ustrajno znači, jednom riječju, potpuno se prepustiti ljubavi Božjoj, ljubavi Očevoj, kao Isus. Onda će Bog uslišiti svaku našu molitvu.
