Imena koja nas ozare kad ih čujemo. Imena na koja mislimo, koja su nam na srcu, koja nam nešto – ili sve – znače. Mislimo na osobe koje dijele život s nama, koja zauzimaju značajno mjesto u našim srcima, našim životima. Svako nam drago ime budi sjećanja, sadrži toliko toga, zgode, sudbinu, patnju, nadu, pouzdanje. Ime koje ulijeva sigurnost, ime s kojim smo iznutra povezani, intimno sjedinjeni. Ima imena koja sa strahopočitanjem izgovaramo ili pak sa zadrškom, ime vezano uz sreću (ili nesreću) svakoga pojedinca. Ime koje čovjek ne odaje tako lako. Toliko puta nađemo se u prilici da od nas ljudi traže: „Reci mi ime, reci mi njegovo/njezino ime“. Ne želimo odati ime spomenute osobe. Ime koje daje životu smjer i smisao. Ime koje krije u sebi tajnu koja se otvara jedino u najužem prostoru, u krugu najpovjerljivijih prijatelja.
Tako je bilo s Božjim imenom. Reci mi svoje ime, pitao je Mojsije Gospodina na Sinaju. Kojim te imenom imenovati, zvati? Što reći Izraelcima u Egiptu kad me budi pitali, tko to mene šalje da vas oslobodim? Koje je tvoje ime, Bože? Bog je samo rekao: „Ja jesam“ – „Ja sam koji jesam“. „Ja sam onaj koji ću biti s tobom“ (Izl 3).
Isus je boravio sa svojima tri godine. Poučavao ih, uvodio ih u tajne svoje osobe, tajne Boga, tajne kraljevstva Božjega. Na kraju, u dugim oproštajnim govorima na Posljednjoj večeri, Isus se osvrće na minulo vrijeme. Retrospektivno sagledava dane i mjesece koje je s njima proveo i proboravio. Sve sažima u jednu rečenicu: „Objavio sam im tvoje Ime“ (Iv 17,6). Objavio sam Tvoje Ime ljudima, ovima, koje si mi dao.
Božje Ime zaživjelo je u srcima i bićima onih koji su dijelili svoj život s Isusom, kojima je Isus otkrivao tajnu svoje osobe i svoga poslanja. To je ime Isus ispunio novim sadržajem i snagom. To je ime dynamis i energeia. Isus nastupa u Očevo ime. S imenom Oca s kojim Isus nastupa povezani su događaji, naboji, uzbuđenja, čuđenje, divljenje, iznenađenja, nada i budućnost. Obrisi Božjega, Očeva kraljevstva.
Vratimo se nakratko na početke. Prisjetimo se onoga jutra. Ribari na Genezaretskom jezeru (Lk 5). Ispiru mreže. Krajnje su neraspoloženi. Cijelu noć lovili – i na kraju veliko „ništa“. Ništa nisu ulovili. Nemaju ni za sebe ni za tržnicu. Od čega će preživjeti? K tomu još nenaspavani. Jezero ništa nije ponudilo za život. U takvu neraspoloženju susreću Isusa toga jutra. Isus naviješta. Oko njega se kupi svijet. Naviješta Božju riječ. Tako govori evanđelist Luka. Ne tumači staro, nego naviješta novinu.
To je bitna razlika. Vjerojatno su preko uha slušali Šimun i drugovi što taj neznanac govori. Isus zamoli Šimuna da iz njegove lađe naviješta jer se skupio silan svijet. Šimun mu ustupa lađu.
Potom Isus moli Šimuna da otisne i baci mreže za ulov. Da lovi u Isusovo ime, na Isusovu riječ, u imenu Boga koga Isus naviješta. Ishod znamo. Rezultat je snažan i poznat, Šimun je potresen u dubini duše, usrećen. Istodobno moli Gospodina da odstupi od njega jer je čovjek grješnik. Isus ga poziva da bude ubuduće ribar ljudi. Oni sretni ostaviše sve. Mreže, i lađe, i ulov prepuštaju drugima, slijede Isusa (usp. Lk 5,1-11). Nešto je zahvatilo njihov život, nešto je prodrlo u njihovu nutrinu. To je dalo novi zamah njihovu životu, zamah i oduševljenje koje ne će jenjati. Bit će uspona i padova, plima i oseka, ali ne jenjava zanos za Isusa.
Božje Ime kao sudbina
Božje Ime u Isusu utkalo se u njihovu osobnu sudbinu. Njihova se nutrina, intima otvara za ono što svakodnevno s Isusom doživljavaju. Toliki susreti, ozdravljenja, čudesa, uvjerljivi govori, ljudi po cijele dane slijede Isusa da naprosto zaboravljaju jesti ili piti, čuju nečuvene riječi, gledaju neviđena djela po Isusovim rukama. Isus zrači dobrotu, milinu, ljubav, razumijevanje za sve bez razlike, dobre i zle, zdrave i bolesne, opsjednute i tlačene. Ljudi u dodiru s Isusom osjećaju Božju dobrotu i prisutnost, apsolutnu prozračnost i dodir samoga Neba. Bliskost Neba. Božja je ljubav na dohvat ruke u Isusovoj blizini. Događa se to čim je Isus završio sa svojim Govorom na gori (Mt 5-7).
Silazeći s Brda blaženstava susreće se Isus s gubavcem koji mu pada do nogu i moli da ga ozdravi. Trebamo znati da ni danas u zemljama gdje još ima gube odnos prema tim bijednicima nimalo ugodan ni human. Isključeni su iz društva, za njih nema medicinske skrbi, njihovi su ih ukućani odstranili iz svoje sredine. Moraju druge upozoravati da su kužni, gubavi, da im se ne približuju. I takav jedan bijednik susreće Isusa. Isus ispruži svoju ruku, dotakne ga se i na riječ „Hoću, očisti se!“ – čovjek bi očišćen od svoje gube (Mt 8,1-4). Čovjek ćuti blagu Isusovu ruku, čuje umilne riječi, to mu godi. On ozdravlja. Nakon duga vremena bolesti i izolacije osjeća, zna, da ponovno može biti čovjek, da se može vratiti u svoju obitelj, među rodbinu.
Ljudi slave Boga za sve što Isus čini na takav način. Dive se. Vidjesmo danas neviđene stvari i čudesa – opći je zaključak nakon Isusovih silnih djela. Isus očituje Boga dobrote, ljubavi, blizine. Nema više onoga: Trebaš! Moraš! Bit ćeš kažnjen! Nego, pred Isusom vrijedi: Smiješ… ponovno biti čovjek, smiješ rasti, donijeti plod, očekivati životnu žetvu. Isus nudi snagu, iz njega izlazi sila koja podiže i liječi sve.
Otac – sinonim za dobrotu, ljubav, milosrđe
Znamo, u Bogu nema spola. Nije on ni muško ni žensko. Ali u Isusovu poimanju Otac ima i očinske i majčinske crte. Ta sila koju on iz sebe ižaruje, koja iz njega izlazi, tu silu naziva Isus „Ocem“. Ocem u nebesima. Oče naš koji jesi na nebesima… Mi se ustručavamo kao odrasle osobe izreći riječ „otac“ s punim osvjedočenjem, predanjem, povjerenjem. Dok smo bili djeca, znali smo reći 'tata' i sl. Kod mnogih je odnos prema ocu poremećen, nije ni blizak ni intiman. Otac je u svijesti mnogih onaj koji kažnjava, zabranjuje, galami, viče, pije, tuče, psuje. Rijetko susrećemo zdrave odnose u obitelji. U većine postoji strah od oca, roditelja.
Kod Isusa je to drukčije. Otac je posvemašnja Dobrota. Tu Dobrotu naziva on Ocem. Isus nas uči oslovljavati njegova Oca i svojim Ocem. Ne smijemo se plašiti govoriti o Bogu kao svomu Ocu. On je onaj koji nas prihvaća, ljubi, koji želi našu sreću, spas. On je onaj koji je nad svime, koji nam želi pomoći u nevoljama i tjeskobama. On odnosni naše strahove. On nam želi samo jedno: Da se osjećamo sretnima u okrilju njegove zaštite i krila.
I na rastanku sa svojim učenicima Isus usrdno moli: „Oče sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu koje si mi dao!“ (Iv 17,11). To je Isusova molitva za svoje. To ih Ime treba podsjećati na sve što je Isus u njihovoj blizini učinio. Na sve one sretne trenutke kad su bili zaštićeni, kad im je Isus ulijevao snagu i nadu. Ime je i naš raspoznajni znak. Jednom je zgodom Isus rekao, nakon što su se učenici vratili s misijskoga poslanja, kako su njihova imena zapisana u nebesima (Lk 10,20). Bog nas zna po imenu jer mi znamo njegovo Ime. To je istinski razlog za slavlje i radovanje, o kome Isus govori učenicima („Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana u nebesima“).
Isus govori o „životu u punini, izobilju“ (Iv 10,10), ali isto tako moli Oca u ovome surječju Iv 17, 13 – u molitvi – da učenici „imaju u sebi puninu moje (tj. Isusove) radosti“. Ako nas prožima radost kao Isusove učenike, ne trebamo imati strah od svijeta, ni budućnosti, kako će ona izgledati. Otac vodi konce našega života. On nad nama bdije, on nas poučava, put nam kazuje kojim nam je ići, svjetuje nas, oko njegovo bdije nad nama (usp. Ps 32,8).
Nama znana i mila imena
Vrijedi prisjećati se imena onih koje stavljamo pod Očevu, Božju zaštitu. Prisjećati se zgoda koje smo proživjeli s njima. Prisjećati se koliko su nam ta imena bila bitna u životu, značajna. Iz svakoga tog imena zrači i krije se nešto ljepote i dobrote samoga Božjega Imena. To nam pomaže na novi način gledati, slušati, govoriti – kao apostoli na blagdan Duhova kad ih je Duh zahvatio. Vrijeme je naučiti u Isusovu Imenu i Duhu govoriti nove riječi, započeti izgovarati i imena ljubljenih osoba na sasma novi način. To će nas iznutra i izvana mijenjati, zračit ćemo srećom, radošću koju podaruje Duh Sveti. Molimo da ga iskusimo ovih Duhova. I nikada ne zaboravimo onu iz Izaije proroka: „Ne boj se! Jer ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: TI SI MOJ“ (Iz 43,2).
Međugorje, 12. svibnja 2018.
Fra Tomislav Pervan OFM
