Fratrova transparentnost
Povremeno župe organiziraju prikupljanje namirnica – hrane i kućnih potrepština za Majčino selo i Kuću Milosrdni otac u Bijakovićima, u župi Međugorje. Ta je gesta jako plemenita. No, još mi se od toga više dojmilo ono što ne susrećemo baš na svakome koraku. Ravnatelj tih institucija srdačno je zahvalio vjernicima i uz to poslao pisani prilog gdje je popisano sve do u najmanje sitnice što je bio sadržaj pristigle donacije. Premda je riječ o velikome broju namirnica, ništa nije izostalo. Tako točno piše koliko je brojčano pristiglo jaja, koliko konzervi, koliko šećera, koliko sapuna i sve tako redom. Čitam i oduševljeno tvrdim da nam takva transparentnost treba i u Crkvi i u društvu. Ne znam čemu neke stvari kriti kao „zmija noge“. Očito se nagomilalo nepovjerenje uslijed zloporaba pa se kriju informacije o primitcima i izdatcima. Ovakvo načelo, koje je rabio fra Dragan Ružić, moralo bi se ustaliti kao nešto uobičajeno, da ne bi nitko mogao nagađati o nečemu što ne poznaje. Oni koji daju u bilo koju ustanovu, valjda, ili sam ja s Marsa pao, trebaju znati u koju svrhu je taj primitak utrošen. Uvijek su muke oko „kese“ premda svi znaju, a i pjevaju, kako „nije sreća para puna vreća“. Od vjernika znam biti često upitan kamo nešto od njihovih priloga ide. Uglavnom znam odgovor, ali ima i situacija kada slegnem ramenima. Pitaju me tako od kojega novca netko vozi luksuzni automobil. Potrošio se onaj odgovor da netko ima bogatu tetku! Pitaju me imaju li svećenici plaće. Potrošio se odgovor da nam je sve zajedničko! Pitaju me kamo ide onaj novac što se u Hrvatskoj skuplja kao znak solidarnosti Crkvi u BiH. Eto, na to pitanje nisam pronašao odgovor osim uvjeravanja tih osoba da sigurno ide u ruke potrebitih, porušenih, prognanih itd. Zato, pohvalno je da je sve više stvari postalo javno vidljivo. Put tomu utirao je dubrovački biskup Mate Uzinić. On je javno obznanio biskupijski obračun. Mnogi su mu, pa čak i svećenici, govorili da je naivan i lud. Da, da. Ludi su i naivni oni koji su transparentni, a tobože su pametni i razboriti oni koji čine drukčije. Seoski djed bi viknuo: „Paru na sunce!“
Ministrov „Hvaljen Isus“
Zamislite i to smo dočekali u zemlji kršćanskoj. Ministar graditeljstva u Vladi Republike Hrvatske Lovro Kuščević novinarima se obratio na neobičan način. Na konferenciji za novinare u prostorijama Ministarstva pozdravio ih je vjerskim pozdravom: „Hvaljen Isus i dobar dan!“ Uz to je na kraju, da potvrdi da nije riječ o slučajnosti, kazao: „Hvala lijepa, Bog vam dao zdravlja!” To je, koliko mi je poznato, prvi put od stvaranja samostalne Hrvatske da je netko javno i svjesno pozdravio s „Hvaljen Isus“. Taj čin ministra je za pohvalu. Za pohvalu je ne samo što je pozdravio s „Hvaljen Isus“, nego još više što se ponio dosljedno i svjedočki. On kaže da tako uobičajeno pozdravlja. U tome ne vidim ništa sporno bez obzira što je prozvan da kao ministar u javnoj instituciji tako ne smije pozdravljati. Tražio sam ustavne i zakonske odredbe o pozdravima. Nigdje nisam izrijekom pronašao kako se mora pozdravljati. Ako mnogi još uvijek pozdravljaju s „drugovi i drugarice“, zašto ne bi netko mogao pozdravljati i s „Hvaljen Isus“?Inače, s bolom tvrdim da se ovaj pozdrav pomalo gubi iz naših pozdrava. Kao da se vjernici stide toga pozdrava i onda ga zamjenjuju s nekim drugim. Osobito čudi da se kršćani međusobno tako ne pozdrave. Ministar je usto ljudima poželio i Božji blagoslov i dobro zdravlje. I jedno i drugo nam treba. Ministrovoi jest da nešto nudi. Bolje dobiti i blagoslov i želje za dobro zdravlje nego obmane da će biti bolje! Ovaj je ministrov istup srušio stereotipe o pozdravu i otvorio vrata za novu praksu. Naravno, na ministra će se kritičari glasno dignuti. Možda uđemo u duboku društvenu raspravu o ovome pozdravu kao i o pozdravu „Za dom spremni“. Možda seza nekoliko godina, ako nastavimo s praksom zabranjivanja pozdrava, Hrvati budu samo gestama pozdravljali jer sve drugo je opasno.
Za koga je Sveti Leopold „lešina“
U Lukinu Evanđelju čitamo: "Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!" Namisli mnogih srdaca razotkrile su se prigodom dolaska svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb. Dok su tisuće vjernika, kažu više od 100 tisuća, čekale u redovima kako bi izrekli molitvu pred likom svetoga Leopolda, oni drugi su uzeli pera u ruke i počeli sricati sramotne tekstove. Tako je najprije na portalu, koji nosi ime po knjižici u koju se upisuju studentske ocjene, osvanuo stravično intoniran, uvrjedljiv i ogavan tekst. Tu se piše o svecu kao lešini, kao mesu, kao hodajućemu cirkusu kojega se voza kako bi, kako pišu, zaluđeni vjernici došli vidjeti. Je li u takvim člancima riječ o novinarskoj neobjektivnosti? Ne. Je li u ovako pogrdnim člancima novinara riječ o vrijeđanju drugačijih mišljenja? Ne. Je li takav članak novinara neukusan? Ne. Pa što je onda takav napis? To je sotonizam! Razotkrile su se namisli onih koji rigaju na sveto i u zahvaćenosti zlom riču kao lavovi koga da proždru. Ne pišem ovo uopće nepromišljeno. Znam da su tvrdnje preoštre. Volio bih i ja da su blaže. No, ako sam obećao pisati istinu, onda ona mora biti izrečena bez obzira na konotacije i tumačenja. Pisati o svecu na način kako su pisali, čisti je plod sotonizma. Zlo ne može trpjeti i šutjeti kada je sveto u blizini. Za egzorcizma – istjerivanje sotone iz opsjednute osobe – događa se sličan scenarij. Kada pred osobu stavite svetu stvar, osobito posvećenu hostiju, svetu vodu ili križ, ta osoba, a zapravo sotona u njoj, počinje dizati takav glas da postaje nepodnošljivo. To postaje rika, pljuvanje i riganje na sveto. Kada nema svetoga, ta se osoba prividno primiri. To se upravo zbilo prigodom dolaska svetačkih ostataka Leopolda Bogdana Mandića.
Zlo u ljudima nije moglo šutjeti. Zato su se udružena pera, po nadahnuću zla, okomila na vjernike, na sveca, na Crkvu, na biskupe, na dobro koje se zbiva. Zbilja su se razotkrile namisli mnogih. Tako jedan kolumnist piše: „Količina popustljivosti koju imamo prema Katoličkoj crkvi je nevjerojatna i zapravo očaravajuća.“ Što je to čudno u ovoj tvrdnji pa je donosim kao citat? Naime, razvidno je da sebi netko uzima pravo da nekomu nešto daje ili uskraćuje. Pisac iznosi tezu da se Katoličkoj crkvi popušta. Kao da su oni, ta manjina koja širi mrak, vlasnici svega pa oni nekomu nešto daju ili uzimaju. Da. Na žalost, tako je. Glasna manjina sebi uzima pravo monopola na državu, na javna mišljenja, na procese u društvu, na podjelu proračunskoga novca, na mjesta klanjanja i molitvi. Oni su „bogovi“, a Bog kojemu se preko svetoga Leopolda vjernici mole mora nestati i biti ismijan. Stoga, za korijenite promjene u našemu društvu trebamo svece. U svaki grad bismo trebali donijeti likove svetaca kako bi iz tamnih grobova smrti izišli mrzitelji svega što je vjersko, sveto, Duhom nadahnjujuće. Nakon svega viđenog tri tvrdnje zasigurno možemo izreći. Prva je ta da su vjernici žedni svetosti i uzora. Druga je da postoje pripadnici zla koji zaziru na spomen svetoga. I treća je ta da bi sveti Leopold sve koji su se izrugivali s njegovim tijelom i životom primio u svoju ispovjedaonicu i očinski zagrlio. Vjernici su s dubokim dojmovima i sa suzama ispratili tijelo svoga sveca u Padovu. A ispraćaj za sveca priredili su i „oni drugi“ pa jedan od tih sinova tame piše: „Crkva je odvratna zločinačka organizacija i stoljećima izvor svih zala na ovim prostorima. Najveća greška i propust Tita je što tu bandu nije uništio do temelja i zauvijek!“ I sada se možda pitate tko proizvodi podjele u društvu. On njih smo dobili još jednu podjelu. Do sada smo imali crvene i crne, lijeve i desne. Od sada imamo vjernike i sotoniste. Bog je rekao: budite jedno. A sotona sije razdor. A gore smo vidjeli tko je tko.
