A tu je prostor brojnim poniženjima i razočaranjima Već smo duboko zagazili u ovu godinu koja nam je prije mjesec dana bila nova i radosno smo to jedni drugima čestitali. Sada je i ova već pomalo stara i uhodana. Ipak na planu liturgijskog kalendara otkrivamo kako iz nedjelje u nedjelju, blagdanima i svetkovinama slijedimo događaje i tajne
Isusova života. Oni su izvor našeg posvećenja i izvor posvećenja vremena u kojem živimo. Jer svaka je godina po kalendaru ona od Isusova rođenja. Uvijek nam taj hod kroz godinu u svjetlu Isusova zemaljskog života i njegova djela spasenja govori o činjenici da Isus još nije dovršio djelo svoje ljubavi u svakom pojedinom čovjeku, u svima nama. To će se ostvariti tek po osobnom susretu s njime u iskustvu prijelaza iz ove naše zemaljske egzistencije u novu duhovnu egzistenciju o kojoj tako malo znamo. Pomisao na taj prijelaz uvijek nas ispunja nadom i nemirom.
U tijeku proživljavanja te sada za kršćane i crkvene godine otkrivamo kako duboko osjeća svu težinu borbe za život, pogotovo kad su okolnosti teže i mučnije. No vjerujemo da nam je Isus došao objaviti tajnu života. Sam je za sebe rekao: “Ja sam put, istina i život!”» (Iv 14,6). Isus bi nas htio naučiti živjeti, on bi nas htio uvesti u školu svoga života. No tu zapinjemo na nekim činjenicama: Isusov je život kratak (proživio je tek nešto više od 30 godina zemaljskog života), a mi bismo htjeli dugo živjeti; htjeli bismo biti priznati, uvažavani u društvu, a on je bio osuđen i umro je nepriznat; htjeli bismo uživati što više u ovom svom životu, a on nije imao vremena da se odmori (a kamoli za godišnji odmor); htjeli bismo imati siguran krov nad glavom, komforan stan ili možda novu kuću na lijepom mjestu, a on nije imao kamo glavu nasloniti. I s pravom se onda pitamo u čemu je onda tajna Isusova života? Po čemu nam on može biti temeljem za ispunjen život?
A upravo tu negdje otkrivamo Isusa. On je u suprotnosti s današnjim svijetom i pogodovanju ljudskoj komotnosti i želji za užitkom. Hedonistički mentalitet posebno na planu ljudske spolnosti kao da se nekako i službeno nameće. Djecu i mlade mnogostruko se poziva i uči kako što više uživati, ali bez nekih neugodnih posljedica. A tu je prostor brojnim poniženjima i razočaranjima. Isus naprotiv ne teži za svojom komotnošću, ne živi za sebe. On se daje za druge. Ne sputava i ne zarobljuje život u njegovim sebičnim okvirima.
Davanje i predanje ispunjaju sve težnje Isusova srca. Temeljna slika o smislu njegova života skrivena je u pšeničnom zrnu koje postaje izvorom novoga života tek pošto umre (usp. Iv 12,24). Ako ne umre, ostaje samo, jalovo. Ako se ne preda, život se ukruti i time potkopava sam temelj vlastite životvorne stvarnosti, one istinske stvarnosti koja se sastoji u umnažanju, obogaćivanju života. Isusov se život doista rascvao u uskrsnuću, ali tek po iskustvu pšeničnog zrna koje umire. Po smrti na križu, na koju je pristao iz ljubavi za druge, Isusov je život postao klicom koja se više nikad neće moći uništiti. Od njegova života i mi živimo kako bismo i sami postali izvorom ljepšeg života za mnoge. Taj i takav život ne može nikada zaći u slijepu ulicu.
Ni smrt ni strahote nasilnog oduzimanja zdravlja i života, ništa ne može uništiti tajnu života koji se darovao za druge. Samo život koji nije okrenut prema sebi, nego prema drugima, život koji se troši iz ljubavi za druge može osigurati onu sreću za kojom svi mi čeznemo. Jer je neizreciva sreća u spoznaji da je po našoj žrtvi netko usrećen. A mi smo svi usrećeni i spašeni po Isusovoj žrtvi ljubavi.
