No, čini se da sve ono što se dpogađa oko Božića više pogoduje uspavljivanju negoli buđenju, da se ozračje ukrašavanja, međusobnog darivanja, obiteljske topline pretvorilo u uspavanku duha. Uspavanke koje se pjevaju u božićno vrijeme pretvorile su se u neku sveopću, trajnu, sveprisutnu uspavanku. Božićno se vrijeme sve više širi, sve ranije počinje. Sve više spavamo duhom, sve smo više uspavani religiozno i sve više imamo opravdanja i razloga koji nam dolaze iz stanovitog načina i religioznosti za svoje snove otvorenih očiju. Pa i naši gradovi i naši domovi u božićno vrijeme sve više teže za snenim i bajkovitim izgledom. Ta zar i sam Božić ne shvaćamo kao idilično vrijeme u kojem bajke i snovi imaju svoje pravo? Kršćanstvo je pretvoreno u bajku i pomješano sa starim bajkovitim elementima, ukrašenim stablom, polnoćkom, zimskom snježnom idilom. Ako sve započinje bajkom i uspavankom, kako će onda biti još moguće povjerovati da se u kršćanstvu događa nešto dublje i ozbiljnije, kako se osloboditi nesporazuma po kojemu se sjelokupno kršćanstvo ne razlikuje od uspavanke i bajke?
Da kršćanstvo nije uspavanka duha, nego buđenje, da nije anesteziranje, nego otvaranje očiju i proboj u slobodu malo kome pada na um u općem ozračju u kojemu nam je svima ideal uljuljati se u snove na koje nas pozivaju Božićne uspavanke. Pa ipak koliko god bila istina da dijete nakon rođenja uglavnom spava, rođenje je nadasve buđenje, otvaranje očiju, ulazak u svijet, početak novoga. Stoga je za kršćanstvo sržno upravo buđenje, otvaranje duha.
Svijet se ne bori protiv Božića. Naprotiv. No, on ga smješta u svjetlo u kojemu Isusovo rođenje ulazi u opće ozračje uspavanosti. Od Novorođenog se ne očekuje spasenje. Spasenje donosi tehnika, a oslobođenje politika. Promjene u svom životu najmanje očekujemo od Božića i Boga. Tako, prihvaćajući ga, činimo ga njemim, pjevajući mu uspavanke, uspavljujemo svoj duh, govoreći o njemu zatvaramo njegova usta.
Izravan dodir Kristova rođenja s ljudskim patnjama, zlom, neslobodnim, neoprostom, mržnjom, grijehom sve više blijedi i novorođeno se dijete smješta u idilični prostor u kojemu Bogočovjek sve više sliči nama, a mi sve manje njemu.
Ono što danas imamo od Božića više nije nikakav poticaj za dodatnu brigu oko zakinutih, nije snaga za promjenom nepravednih sustava. Od kršćanstva se ne očekuje da dokida štale i progonstva. Od njega se očekuje da pjeva uspavanke, priča idilične priče o međuljudskom slaganju, da raznježi srca pričom o malom djetetu. Ovako shvaćen Božić uistinu udaljava i same kršćane od središta od kojega žive.
