Mladi u potrazi za onim što im može ispuniti srce i biće, mladi koji su možda i osobno iskusili trpki i gorki okus grijeha, nesreću što je grijeh donosi sa sobom, i onda traže lijek ranjenoj duši. Ne obaziru se ovi mladi što će tko reći o Međugorju, kakav sud donijeti. Ne, to njih uopće ne zanima, ne čitaju oni svakidašnji novinski otpad, vijesti koje su danas zanimljive, a sutra su već prošle ili kao noćna mora ili pak kao ružan san. Oni znaju gdje je zavičaj, gdje su udomljeni, tko ih ovdje očekuje i dočekuje, tko ih prihvaća i svome Sinu vodi. Znaju oni to ne iz priča, nego iz vlastitoga iskustva, a to iskustvo je daleko važnije od bilo čega napisana ili izgovorena.
U Bogu usidreni
Ne treba njima ni droga ni bilo kakva ezoterija, ne treba njima ništa strano njihovoj izvornoj vjeri i kršćanstvu, jer znaju da u Crkvi imaju lijek besmrtnosti što ga je sam Gospodin ostavio. I zašto ostavljati svoje pašnjake i izvore vode života te ići u potragu za zdencima koji su davno presušili ili ne mogu držati vodu? Ne treba njima nikakav razuzdan provod na obližnjem Jadranu, danonoćno ludovanje uz treštanje rock-glazbe, nego se ovdje kupaju u vlastitom znoju, ali znaju da će iz ovih Marijinih i Isusovih kupki poći doma čiste duše, rasterećena srca, bez prtljage na leđima i tereta u srcima. I bit će svima koje susretnu svjedoci nezaboravnih dana. Svi ti mladi nose u sebi vapaj starozavjetnoga molitelja: “O Bože, ti si Bog moj, sa žudnjom tebe tražim! Tebe žeđa duša moja – tijelo moje za tobom gine, u zemlji (Europi!) pustoj, suhoj i bezvodnoj!”
Međugorje – Woodstock, to su dva svijeta, a među njima je razdjelnica. Desno ili lijevo. Postoji zatvoreni i otvoreni svijet, svijet iluzije i stvarnosti, svijet nebeske glazbe, sklada i onaj razorne glazbe koja uništava sluh, za koje nitko nikoga ne čuje. Svijet smisla ili besmisla, svijet originala ili bezbrojnih kopija, svijet tiha molitvenog rominjanja i svijet šokova, svijet nebeske simfonije koju otkrivamo u svemiru ili svijet paklene kakofonije i disharmonije, u kome se nitko ne razumije; svijet duha i svijet materije, govor duha i govor tijela, opojenost Duhom i sluđenost tijelom.
Ovdje čovjek nije više igračka ili lopta kojom se drugi igraju ili je guraju, nego sam uzima život u svoje ruke. Netko je rekao kako su jedino sveci živjeli istinskim životom, imali svoj život u svojim rukama, jer su bili u Bogu usidreni. Svi smo mi drugi ljudi opterećeni strahom, pohlepom, strastima koje nama vitlaju, utjecajima drugih koji postupaju s nama kao s lutkama. U vremenu izgubljenosti čovjek se pita, kamo se zaputiti. Odgovor može glasiti samo jedan: Natrag k Bogu. Stati Bogu sučelice. Njemu nasuprot. Ostaviti svoju rastresenost. Veliki Blaise Pascal rekao je jednom kako je najveća nesreća za čovječanstvo u tome što ljudi nisu kadri biti sa sobom jedan sat, nasamo, u molitvi, sa svojim Bogom. I samo u tome, s Bogom licem u lice kao Mojsije, kao proroci, kao Isus koji je nama okrenuto Božje lice čovjek može pronaći svoj mir, svoje životno uporište.
Ovdje smo u Međugorju svjedoci kako čovjek postaje čovjekom upravo pred Bogom, kako nalazi i pronalazi sebe, svoje ja, kako se dovodi u red i nalazi prave životne kriterije. Bez Boga, bez Isusa svaka je biografija (tj. ono u život i u životu upisano) prazna, besadržajna. Ovdje se u Međugorju Bog upisuje u kosti i krv, u žile i pod kožu. Ovdje je istinski laboratorij Duha Svetoga iz koga izlaze ljudi zdravi i cijeli, oprani i očišćeni, s novim srcem. Jednom riječju: Novo stvorenje o kome govori cijeli Novi zavjet.