Uvodne misli
Naš je životni prostor neumitno dotaknut dosadom. Dosada je sveprisutna pojava. Njezina nam se uočljivost pokazuje onda kada ju pokušamo ne uočiti. To nam kazuje da je dosada nešto u čemu živimo i čemu smo izloženi. Rijetko će koja osoba reći da joj nikad nije bilo dosadno. Naprotiv, postoje osobe kojima je sve dosadno. Naposljetku, i sâmo življenje im je dosadno. Sve nam ovo govori da se dosada pokazuje kao pošast suvremenog čovjeka. Ipak, ona nije nešto o čemu se sustavno razmišlja. Ona je jednostavno tu. Upravo nam ta činjenica priziva potrebu govora o dosadi. Stoga sam u ovom tekstu promišljao o odnosu dosade i krunice. Potaknut različitim prigovorima prema krunici, od kojih je najčešći da je krunica dosadna i neučinkovita molitva, promišljam zašto je to tako kako jest. Napast je pisati o dosadi, a pritom ne biti dosadan.
Dosada - pitanje smisla
»Dosada je pitanje smisla. Ona se u osnovi mora shvatiti kao odsutnost, odsutnost osobnog smisla.« (L. Fr. H. Svendsen) Ako usputno pogledamo životnu situaciju suvremenog čovjeka i vremena u kojemu živi uočavamo svu složenost života i življenja. Pitanje čovjeka, tragajući za vlastitim identitetom, kao da se podiže pred njim samim, te se grčevito želi snaći u ovom vremenu kojega je njemački filozof Jürgen Habermas označio kao vrijeme »nove nepreglednosti«. Vrhunac čovjekova razmišljanja o sebi i svijetu jest u pitanju smisla. To pitanje traži odgovor koji bi čovjeka mogao zadovoljiti. Ponude odgovora su različite. Njih danas možemo doslovno konzumirati kao što to činimo kada primjerice konzumiramo hranu i piće.
Ti odgovori stoje kao proizvodi u shopping centrima gdje uvijek nastojimo kupiti što bolje uz što manju cijenu. Tako uvijek nastojimo kupiti ono što je ukusnije, zanimljivije, drugačije. Tako je i sa smislom. Ako svojim životom ne potvrđujemo smisao za koji živimo, gubimo se u vlastitoj nepreglednosti grozničavo tražeći nešto što bi naš život ispunilo smislom. Trčimo za novim, drugačijim i zanimljivijim, za površnim užitcima i plitkim doživljajima koji bi, barem nakratko, naše življenje ispunili smislom. Najčešće se događa ono što svim silama želimo izbjeći - utonuće u besmisao. Zanimljivo, drukčije i novo nam se nudi kao terapija za dosadu. Prije svega zbog svoje privremene učinkovitosti. Oni su najčešće brza rješenja. Budući da dosada ne nosi u sebi neku pozitivnost, ovo nam se otvara kao nešto što bi ju moglo »iscijeliti«. Kao nešto pozitivno. Nerijetko se događa da određena osoba kojoj je kronično dosadno nastoji biti u društvu drugih, poglavito humorističnih osoba. Tako želi popuniti duboku prazninu smisla. Humor u sebi ima moć olakšati teškoću življenja, taedium vitae (umor od života). Međutim, on ne lišava život besmisla niti je odgovor na pitanje o bîti dosade.
Dosada i vrijeme
»Dosada nastaje kada postoji nesrazmjer između vlastitog vremena i onog vremena u kojem određene stvari zatječemo.« (L. Fr. H. Svendsen) Pitanje dosade izvire iz pitanja odnosa prema vremenu. Dojma sam da mnoge osobe redovito čeznu živjeti u nekom drugom vremenu, u nekom boljem vremenu od ovoga u kojem jesu. Iste osobe, čeznući za takvim vremenom, duboko u sebi njeguju imaginarnu nadu o takvom vremenu. Njeguju nadu kojoj se ni sami ne nadaju. Ne moraju dotične osobe nužno ništa ne raditi. Dapače, mogu biti izrazito zaposlene i aktivne. No, to ih ne lišava dosade. I službu koju obavljaju, i ljudi s kojima se susreću i žive su im jednostavno dosadni.
Odnos dosade i vremena bitan je zbog brzine. Naime, vrijeme neumitno teče. Ne zaustavlja se. Služi kao nešto u čemu ubijamo dosadu. A kada se pojave ovakva iskustva, jasno nam se očituje kakvoća življenja određene osobe. Ona je vrlo niska ili nikakva. To je besadržajan i besplodan život, praznina nad kojom dotična osoba zjapi. I sve to zbog nerazumijevanja vremena, zbog iskrivljene slike o vremenu i trenutku života, o utopističkoj slici nekog drugog i drukčijeg života. Dolazi do bijega od života i vremena koji je zapravo bijeg od sebe samoga. Jer da bismo se suočili sa sobom trebamo određeno vrijeme. Trebamo određeni prostor toga susreta. I taj susret zahtijeva strpljenje i sporost. Nije zanimljiv i očaravajući. Naprotiv, vrlo bolan i težak. A dok ne dođe do njega dionici smo života siromašnih iskustava, života bestrašća i tromosti, života praznine i besmisla.
(Ne)razumijevanja krunice
Sv. Piju iz Pietrelcine jednom netko reče: »Padre, danas neki tvrde da je krunica bila dobra nekada, da je njeno vrijeme prošlo... U tolikim se crkvama više ne moli.« Svetac je odgovorio: »Đavao uvijek nastoji razoriti ovu molitvu, ali ne će nikada uspjeti. To je Marijina molitva, a ona trijumfira nad svime i nad svima.« Danas se čuju mnogi prigovori pobožnosti općenito, a posebice krunici. Krunica se počinje intelektualizirati, razglabati i rastavljati što samo unosi pomutnju među vjernicima. Ti su prigovori redovito obavijeni velom valjanih razloga. I najčešće dolaze sa strane onih koji krunicu (zasigurno) ne mole. Krunica se promatra kao démodé, kao nešto zastarjelo, staromodno i nesuvremeno. Ovoj su napasti podlegnuli i redovničke osobe koje su prestali nositi krunice oko pâsa jer bi im mogla zapeti za stolicu i rastrgati se. Krunice su postale spomen jednog vremena koje je prestalo pa ih ne priliči nositi kako se ne bismo razlikovali od drugih.
Tako je krunica postala dosadna i neučinkovita molitva. Molitva u kojoj se gubi vrijeme, molitva za koju nemamo vremena jer imamo puno značajnijih poslova raditi. Postala je opreka zanimljivomu, drukčijemu i novomu. Ne nudi brza i hitra rješenja. Nije zabavna i zanimljiva. Čak i kada ju pokušamo moliti, ništa se ne događa. Samo nam oduzima dragocjeno vrijeme. I stoga je dosadna. Sve nam se ovo događa iz jednostavnih razloga: nestalo je osobnog odnosa s Bogom, nestalo je strasti za Isusom Kristom, nestalo je oduševljenja za njegovu Riječ. I sve ovo zbog jednoga: zatvorili smo vrijeme Bogu. Ne dopuštamo si susret s Bogom u vremenu u kojem jesmo. Zato su naša životna iskustva siromašna i površna jer nam čovjek ne može dati ono što nam Bog daje. I onda nam je jasno da nam krunice nisu zapele za stolice, nego da smo mi zapeli. Zapeli u srcu. Nismo razumjeli da »krunica nije pitanje pobožnosti nego spasenja«. (S. Manelli) Da nam je ona dar kojim ćemo svakodnevno ulaziti u osobni odnos s Bogom, i tako napokon shvatiti da je smisao našega života u prijateljstvu, zajedništvu i susretu s Bogom u vremenu i vječnosti.
»Moja« krunica
S pravim razumijevanjem dosade i krunice dolazimo do jednoga zaključka: krunica i dosada nemaju nikakve veze jedna s drugom. Krunica nije molitva iz dosade, molitva iz nedostatka zaposlenosti i rada. Uostalom, ako je nekomu u molitvi krunice dosadno, očito je da to nije molitva (koliko god to grubo zvučalo). Krunica je hrabrost nedjelovanja. To je vlastita odluka u kojoj se svjesno odlučujemo otvoriti vrijeme Bogu, pustiti Boga u »svoje« vrijeme. Zato je za molitvu krunice potrebno stati. Otvoriti vrijeme i prostor u koji ulazi Bog. A kad Bog u Isusu Kristu ulazi u prostor i vrijeme sve se mijenja. Ništa više ne biva isto. To nam kazuju iskustva tolikih svetaca koji su u svakoj prilici molili krunicu. Tako se pripovijeda da je sv. Pio X. govorio: »Sve s krunicom!«
Molitva krunice prožima čitav život i daje mu opipljivu i vidljivu kakvoću i okus. Upravo iz razloga što je ona molitva kojom, razmatrajući Kristov i Marijin život, bivamo uvedeni u božanski život jer svaka desetica završava sa Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Uvedeni smo u iskustvo Božje ljubavi i slave. Uvedeni smo u ono što nam je pripravljeno kao ljubljenoj djeci nebeskoga Oca. A iskustvo Božje ljubavi i slave je iskustvo koje se ni s jednim drugim iskustvom porediti ne može. Zato onaj koji ljubi krunicu i s ljubavlju je moli biva ispunjen strašću za Bogom. Takvome ne može biti dosadno. »Kako bi Bog, u svojem savršenstvu, mogao biti dosadan? Dosađivati se u odnosu prema Bogu je implicitno tvrditi da Bog ima neki nedostatak.« (L. Fr. H. Svendsen)
Namjesto zaključka
»I dok kazaljke svjetskoga sata brzo idu naprijed, otrijeznimo se od omamljenosti i uspavanosti. Konačno je vrijeme. Posljednje je vrijeme. Velika su opredjeljenja pred nama. Ne možemo više živjeti »kao da Boga nema«, »kao da je Bog mrtav«. Samo je jedan put ispravan i spasonosan: put Isusa Krista. On je već na križu razbio sav nered svijeta, uništio »djela đavolska«. Još samo slijedi posljedni čin drame: onaj u kojemu se i mi trebamo uvrstiti u dio ove pobjede. Biti pobjednici s Pobjednikom. Već sada treba izaći iz tamnice zla, zarobljenost zamijeniti oslobođenošću.« (I. Ivanda) »Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.« (s. Lucija iz Fátima)
