Nemamo mi pojma što su krvave ruke, žuljavi prsti i ogrebotine. Nemamo pojma što su od briga neprospavane noći i borba za goli život. Nemamo pojma što znači otkinuti od svojih usta da bismo nahranili onog drugog. Koliko boli grčevit osmijeh ispod suhih suza.
Mi ćemo lako. Mi ćemo sutra. Mi ćemo kraćim putem. Mi smo puni ideja, al’ nam fali malo volje. Mi ćemo korisno, ako je spojeno s ugodnim. Inače nas ne zanima.
Sve kroz užitak, sve kroz zabavu. Kad zagusti, pobjegnemo. Glavom bez obzira. Što dalje. Kad nastanu problemi, odemo tamo gdje problema nema. Kad nas stisnu odgovornosti, odemo tamo gdje odgovornosti nema. Zatvorimo oči, začepimo uši. Nije naša stvar. Uz veliki makijato il’ dupli viski s ledom. Zaboravljamo. Malo po malo.
A htjeli bismo sve. Htjeli bismo pravo. Trajno. Vječno. Al’ stalno se vrtimo oko pogrešnih. Nebitnih. Prolaznih. Ono pravo zahtijeva trud. Suze. Znoj. Teži put. A nama se ne ide tim putem. Nama se ne da boriti. Mi ne volimo rane. Mi želimo sve na gotovo. Mi letimo za leptirićima i vodimo se površnim kriterijima. Laka lova, lake žene, laki muškarci, laki poslovi. Ostalo ćemo kasnije. Sad smo još mladi. Bit će prilika. Bit će godina.
Ali hoće li?
Nemamo pojma što znači žrtvovati se do te mjere da boli. Ne znamo voljeti. Ne zapravo. Naučili su nas drugačije. Površno i instagramski. Uz srce, dva i #mosabavlju. Ono loše stavljamo pod tepih. Lažni osmijeh i život iz bajke. Tako su nas učili. Tako je najbolje.
Svijet virtualnosti kao bijeg od realnosti. A nemamo pojma što je život. Ne znamo cijeniti trenutke. Zaboravili smo se diviti zvijezdama. Sve nam je postalo tako normalno, tako svakodnevno. Kao nešto što moramo imati, a što ničim zaslužili nismo. I tu je. Al’ i dalje ne vidimo. Skrivamo se ispod maski. Ovisno o prigodi. Ovisno o ljudima. Sebe pronađemo tu i tamo. A zatim opet zakopamo iza pogleda ljudi. Iza laži i pretvaranja. Nikad iskreno. Istina boli.
Čudimo se propalim brakovima, uništenim prijateljstvima, proganjajućem besmislu u očima slučajnih prolaznika. A mi smo ih stvorili. Mi smo ih pokvarili. Onda kada nismo ostali. Kad nismo zasukali rukave i borili se do kraja. Onda kad smo pustili. Zalupili vratima. Otišli. U noćni provod, tuđi krevet, uživanje. I tako svaki put. Uvijek ispočetka. Uvijek u krug. I tu smo gdje jesmo. Sjedimo u hladovini, pijemo mojito i slusamo despacito. I lako ćemo. Uvijek lako.
Ali što ćemo kad postane teško?
Hoćemo li onda shvatiti da se na kraju dana ne broji ono što je bilo lako, nego ono što je ispisalo tragove ljubavi i ostavilo ožiljke borbe?
Magdalena Marđetko/mladikatolici.net
