Moguće je da nije znala što čini, ali njezina se gesta pokazala proročkom. Pomast je bila vrlo skupa. Zato ju je zadržala za Isusa. Dok je miris razbijene nardove pomasti ispunjavao cijelu kuću, podigli su se očajnički krici čemu takvo rasipanje? Evanđelist Marko ne kaže tko se to toliko pobunio protiv te geste. U ovom slučaju to nije ni važno. No, njezina gesta je potakla lavinu pitanja oko osobnoga odnosa s Isusom. Iz tog je razloga Isusa dirnula gesta te žene bez imena i uzvratio joj obećanjem o vječnoj uspomeni: gdje se god bude propovijedalo evanđelje po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen. Ona je darovala puno toga ne obazirući se na svoj osobni gubitak. Darivajući, dobila je puno više i potakla mnoge na istinitu ljubav.
Ljubav nepoznate žene prema Isusu nadmašila je Judinu ljubav prema Učitelju. Zanimljivo je da evanđelist Ivan (Iv 12, 4), za razliku od Marka i Mateja, imenuje upravo Judu koji se glasno okomio na rasipnost ove žene prijetvorno zahtijevajući da se pomast iskoristi za „humanitarne“ svrhe. Judu je uništio pohlepan pogled za novcem. On je želio zaraditi na Isusu pod krinkom svojih opravdanja. Ženino srce ispunjeno ljubavlju podsjeća na dar koji je Abel prinio Bogu. To su bile prvine, odnosno sve najbolje što je imao. Bog gleda u ljudsko srce i ljubav u njemu. Nevoljko srce i srce suho ljubavlju ne može prinijeti dar. Posljedica toga je potpuni otpad od Boga. Zato nas ne čude zbunjeni i ožalošćeni apostoli dok su pitali Isusa tijekom posljednje večere o pokrenutoj izdaji: Da nisam ja, Gospodine? To je upravo pitanje o odnosu učenika prema svome Učitelju. Moguće je da ih je isto pitanje mučilo u trenutku kada su svjedočili gestama ljubavi i priznanja hrabre žene i da su svi osjetili svoju grešnost u Isusovoj prisutnosti.
Ne smijemo zaboraviti da Isus svoju muku i smrt na križu poistovjećuje sa svojim predanim tijelom i krvlju: Uzmite, ovo je tijelo moje (…) Ovo je krv moja, krv Saveza za mnoge prolivena. Njegova smrt na križu uprisutnjuje se u svakoj svetoj misi. Tu se obnavlja Savez. Euharistija je najveće čudo između svih čudesa. Svi su pozvani. O tomu je progovorio Isus: A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi (Iv 12,32).
Taj se poziv svakoga dana čuje u Crkvi. Moguće je tu nepoznatu ženu, koja je svojim neobičnim gestom pomazala Isusa za ukop, usporediti s Crkvom. Crkva poput žene slavi svoga Zaručnika i Kralja. Po svećenicima daruje Kristovo tijelo svima onima koji gladuju za njim. Crkva se brine također za siromahe i napuštene.
Možemo se i mi zapitati: koliko i što darujemo Isusu. On ne očekuje naša obećanja da ćemo se popraviti. Isus jednostavno ljubi. Često mislimo da će nas Bog ljubiti ako budemo dobri. Međutim, sv. Pavao govori da je nam Bog pokazao svoju ljubav u Kristovoj smrti dok još bijasmo grješnici (usp. Rim 5,8). To znači da nas Bog ljubi i grješne i slabe, ali ne poradi grijeha, nego zbog toga što smo njegova djeca.
Nitko ne smije shvatiti ovo kao opravdanje i dozvolu za grijeh jer bi to tada bila preuzetnost. Suprotno, pitajmo poput apostola: Da nisam ja, Gospodine tebe izdao svojim grijehom, zatajio, odao? To će nas pitanje dovesti do dobroga ispita savjesti i do još veće ljubavi prema razapetom Gospodinom.
Za više tekstova od patera Areka, kliknite OVDJE
