Ova rečenica je zlatno pravilo našega boravka i trpljenja na ovome svijetu. Treba nam biti snaga i u onim najtežim kušnjama.
Možda često posumnjamo u njezino značenje i smisao(što je ljudski )no jesmo li se bar jednom u životu uvjerili da je ona istinita? Ako jesmo samo i jednom, onda je ostvarena na našoj koži. Trebamo znati da je istinita, a tamo gdje je istina tu je Bog, a gdje je Bog tu je mir!
Često ćemo zbog tvrdoglavosti ili straha bježati od ove činjenice, ali ćemo se sigurno vratiti na nju. Nemoguće se ne vratiti kad ima Izvor u Kristu. Tko misli drugačije, duša mu vjerojatno spava u boli i ranama i želim mu da što prije ozdravi, jer naš Isus to i danas čini.
Ovu rečenicu je Netko potkrijepio na Križu, kada nas je svojom mukom i smrću otkupio, dao nam novu šansu za vječni život!
Jesmo li svjesni što to znači?
Pa zar je onda ikakvo trpljenje teško?
Ovu rečenicu je Netko ispisao najokrutnijom mukom i krvavim znojem u Maslinskom vrtu, osudom i pljuvanjem, pa i onih koje je ozdravljao, ismijavanjima, ponižavanjima, udarcima, trnovom krunom, bolnim nošenjem Križa, susretima sa uplakanim ženama, Veronikom kao i Majkom Marijom, koja je jecala u boli, gledajući svoga sina, ni kriva ni dužna, kako izdiše na putu muke. Okrutne li boli! A ona i dalje ostaje u poniznosti i ljubavi, sve trpeći i gledajući.
Ona blagosiva neprijatelje koji joj sina muče do smrti. Zašto? Jer je znala zbog čega sve to trpi, za koga umire i za koga će se ponovno roditi.
Potpisala je i Ona ovu rečenicu vječnosti, ali ne jezikom nego djelom.
Stid me hvata dok gledam sebe u oči i vidim koliko često ne učim iz škole, koju sam upisala svojim Krštenjem, školu Kršćanstva u kojoj je vjera živa, u kojoj je Krist živ i danas obnavlja i čini čudesa, samo je pitanje koliko ćemo biti Njime obnovljeni, a i to ovisi o našoj vjeri.
Stid me je dok vidim kako se olako branim i pravdam u svakodnevnim životnim okolnostima, koliko lako odustanem kada postane teško!
Eh,to je moja ljudskost,to je naša ljudskost, ali, koliko želimo da se ona mrtvi u nama, kako bi Krist rastao? To je izvorno pitanje naše vjere i Kristove škole!
Najčešće ćemo se pohvaliti kako smo učenici Kristovi, odnosno Kršćani, kada je dobro, kada nas hvale, kada sve ide glatko u životu, kada sve držimo pod kontrolom. A što je to zapravo?
Čisto licemjerstvo i maska pobožnosti pred ovim svijetom, kako bismo bili shvaćeni i prihvaćeni.
I čemu? Čemu sve to ako izgubimo sebe, ako izgubimo dušu?
Čemu sve ako si prislanjamo ''etiketu'' nekog modernog Kršćanina, a bježimo kao kukavica kada započmu progoni ili životne teškoće?
Pa zapitajmo se malo, tko smo mi u suštini? Kakva je naša vjera? Kakva je svrha našega života?
Najveća bol-pogledati sebe u oči, a najveća pobjeda ka' Uskrsu - odlučiti umrijeti sebi kako bi Krist živio u nama!
Nema veće milosti od te - biti svjestan svoje grešnosti u kojoj Krist gradi novi život.
Ispit u toj školi započinje kada krenu kušnje, kada zli započme napadati, kada gubimo tlo pod nogama, kada se sve čini uzalud ili kada je upitna vjera o temelju našeg postojanja.
E tada je najteži ispit u toj školi koju si upisao Krštenjem, tada spremaš doktorat života, čovječe!!!Tek tada!
Tada se vidi tko smo i što smo i je li svojim znojem, svojom boli i svojom krvlju ispisujemo ono što je Krist ispisao na Križu našega otkupljenja –''BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI, NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO''!
Zapitajmo se danas, zapitajmo se ove dane, kada se prisjećamo heroja našeg vremena, Kalvarije Kršćanstva, Kalvarije svećeničkih duša, Kalvarije ove male, napaćene, siromašne Hercegovine, ali i Uskrsa naše vjere i našega spasa!
Prisjetimo se heroja, naših svećenika, koji su Krvlju potpisali ovu rečenicu kao što ju je davno potpisao i Krist, koji su u muci, boli i progonu ostali vjerni svome Izvoru, svome Kristu i dignuli svoje srce u Nebesa, a ruke daleko od zla, koje je vikalo da pogaze Križ. Znali su da bi time pogazili svoj spas, svoj Uskrs, svoj vječni život zajedno sa Kristom!
A oni ostaju na prvoj crti duhovnog boja i dižu glas za Krista, plaćaju ga svojim životom!!!
Baš kako su živjeli, tako su i umrli, baš kao što je srce kucalo tako je i prestalo kucati. Otkucajima VJEČNOG ŽIVOTA, kojega su posljednjim izdisajem upisali u povijest vjere riječima-BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI,NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO!!!
Je li i jedno slovo našeg Heroja i ovih heroja vrijedi i u našim životima?
Marijana Jurilj
