Saverio Gaeta rođen je u Napulju 1958. godine. Kao stručnjak za društvene komunikacije počeo se baviti novinarstvom radeći u napuljskom katoličkom tjedniku Nuova Stagione. Poslije je radio za dnevne listove Il Mattino i L’Osservatore Romano, kao i za mjesečnik Jesus. Glavni je urednik tjednika Famiglia Cristiana, kao i tjednika Credere, a suradnik je i na Radio Mariji. Kao autor ili suautor objavio je šezdesetak knjiga, biografija, antologija i knjiga-intervjua. Među najzapaženijim njegovim djelima možemo navesti biografiju pape Franje Papa Franjo: Život i izazovi, Majka Terezija: tajna svetosti, Padre Pio: Posljednji osumnjičeni, Vidjelica: Tajna Tre Fontane, Karol, svetac: Život i čudesa te mnoge druge. Napisao je i više knjiga o Međugorju u kojima pokušava donijeti istinitu priču Gospinih ukazanja kao i znanstvene dokaze koji potvrđuju vjerodostojnost istih. U ovom razgovoru željeli smo naše čitatelje upoznati s radom ovog iznimnog borca, rekla bih i „detektiva“ koji ulaže puno truda da se otajstvo Gospinih ukazanja racionalno, povijesno i znanstveno dokaže.
1. Gospodine Saverio o vama znamo da ste aktivni katolik, ali jeste li oduvijek bili čovjek u vjeri ili je ipak postojao jedan poseban trenutak vašeg „obraćenja“?
Moja obitelj je oduvijek bila katolička tako da sam i ja odrastao u toj domenziji vjere. Postojali su naravno tijekom odrastanja momenti u kojima sam se preispitivao, ali trenutke prave krize vjere nikada nisam imao. Ali imao sam sreće da sam u svom životu imao prilike upoznati izvanredne osobe u vjeri poput ChiareLubich (utemeljiteljica i predsjednica svjetskog vjerskog pokreta po imenu Pokret fokolara) ili don Luigija Guissani (utemeljitelj pokreta Zajedništvo i oslobođenje), fantastične biskupe koji su mi u određenim trenucima mog života pomogli ustrajati u mojoj katoličkoj vjeri. Jer u određenim trenucima bio sam možda u kušnji ostaviti katoličko djelovanje, a više se posvetiti socijalnom djelovanju na terenu, više raditi na bazi volontarijata, aktivizma koji je bio vezan uz stranke na političkoj bazi, a ne toliko vezanim uz Crkvu. Ali Bogu hvala na susretima s ovim osobama od vjere koji su mi znali reči: „Ti sada slijediš katolički put, a ako nađeš nešto bolje i ljepše od toga, dođi i reci mi pa ću te i ja slijediti, ali dokle god ne nađeš nešto što je bolje od katoličke vjere zašto da ideš tamo?“ I te osobe jake u vjeri su me uvjerile da dokle god ne nađem nešto što je spasonosnije od katoličanstva trebam ostati u svojoj katoličkoj vjeri koja je najljepša stvar koja postoji na zemlji. I u to sam uvjeren: Bog koji se utjelovio radi nas ljudi – ne postoji nigdje drugdje. I zato sam ostao!
Dakle u vašem životu nije postojao onaj jedan trenutak gdje ste se sami u intimnosti srca susreli sa „živim Bogom“?
Mogu reći da sam više Boga susreo studirajući materiju preko koje sam uvidio kako vjera nije samo nešto apstraktno nego i našto što se razumom može objasniti, npr. preko istraživanja i knjiga koje sam pisao o „čudima“ koja su ljudi doživjeli. Ona su mi pomogla shvatiti kako jedini onaj koji može promijeniti ona ista pravila koja je sam postavio, čineći „neobjašnjva“ ozdravljenja jest Bog. Jedini koji preko Marijanskih ukazanja ili preko mističnih objava pojedinim osobama može reći što će se dogoditi u budućnosti koju je nemoguće predvidjeti jest Bog. Ako ne bi postojao Bog ove stvari ne bi također mogle postojati. Da nema Boga ne bi postojalo ni sve ovo oko nas. Ali tu se ne radi o pitanju da li postoji jedan Bog, za mene je važno da je to Bog Isusa Krista. I ako je Bog, onda može promijeniti pravila prirode, onda može proreći budućnost, ali još više ako je to Bog isusa Krista, onda se on može utjeloviti u tijelu jedne žene, Marije, koja je živjele iste stvarnosti i vas žena danas. I Ona danas dolazi reći nam odgovore na naše potrebe i pitanja jer ih i ona sama poznaje budući da ih je sama živjela, budući da poznaje život. Eto u tom smislu sam ja susreo Boga koji je više „racionalan“ a ne samo „Bog vjere“. Ispitujući ove tematike uvjerio sam se da vjera nije samo nešto za što trebaš imati povjerenje, nego i nešto u što racionalno možeš vjerovati i na taj način konkretnim odgovorima i faktima pomoći pojasniti sumnje i pitanja koje imaju drugi ljudi.
Kako ste saznali za Međugorje i što Međugorje znači za vas?
Međugorje sam upoznao 2003. došavši ovdje sa P. Liviom Fanzaga sa Radio Marie s kojim sam trebao zajedno napisati knjigu Medjugorje nel attesa del segno. Rekao sam mu: „Međugorje ne poznajem! Poznajem druga mariajnska ukazanja o kojima smo govorili u prvoj knjizi La Firma di Maria, ali Međugorje ne, i stoga ako želimo govoriti o Međugorju, pođimo zajedno. On mi je rekao kako on planira ići, ali želi ići sam i steći vlastito iskustvo. Onda sam rekao, dobro, tada piši knjigu bez mene. Onda dođi sa mnom – odgovorio mi je!“ I tako samo došli i ostali ovdje tjedan dana upoznajući osobe važne za međugorska ukazanja. I tada sam shvatio kako su Međugorska ukazanja istinita budući da su i ona na neki način „racionalna“, odnosno i ovdje postoji puno faktičkih činjenica koje se mogu istražiti i racionalno objasniti i stoga reći da su istinita! To je za mene „otkriće“ Međugorja, naknadna potvrda da se dakle ne radi o ukazanju u kojeg pod svaku cijenu trebaš vjerovati, nego u kojem postoje konkretni elementi koji dopuštaju da imaš povjerenja u ovu Marijinu intervenciju tako dugu, kontinuiranu, snažnu i toliko ponavljajuću za kojom očigledno u ovom vremenu postoji potreba. To je za mene potvrda istinitosti. Jer za mene nije Međugorje cilj. Cilj je moja župa. Ja dolazim ovdje, ovdje susrećem ili obnavljam ili se uvjeravam u vjerodostojnost moje katoličke vjere, ali se onda vraćam u moju župu i tamo živim u svakodnevici to moje iskustvo vjere.
Ako se tako ne živi onda se izgubio pravi smisao Međugorja. A smisao je upravo taj – živjeti dublje stvarnost vjere koja nam se ovdje nudi, a onda se vratiti u svakodnevni život. Navještati to svojim prijateljima.
Poznajemo knjigu koju ste napisali MEDJUGORJE, È TUTTO VERO, la più completa inchiesta giornalistica sui 25 anni degli eventi di Medjugorje, con le testimonianze, i referti e le prove che documentano la verità e la credibilità delle apparizioni della Regina della Pace, u uzdanju Piemme iz 2006. godine. Kako to da ste se odlučili dalje produbljivati tematiku Međugorja?
Ovu sam knjigu napisao, jer je nažalost do tada nije napisao nitko drugi. Da ju je netko drugi napisao, vrlo rado bih ju sam pročitao. A zatim sam napisao i drugu L'ultima profezia. La vera storia di Medjugorje, u kojoj sam posebno istražio prvih deset dana ukazanja – želeći odgovoriti na primjedbe i kritike sumnjivaca koje se tiču ovih prvih dana ukazanja, a za koje postoje racionalni, konkretni odgovori koji se u arhivima i izjavama sudionika onog vremena mogu pronaći. Želja mi je bila naći ispravne odgovore na pitanja koja se nekada s pravom postavljaju, budući da se često puta radi o nekoj neshvaćenoj ili nejasnoj izjavi koja se onda može tumačiti na različite načine. Ili ako se Gospi pripisuju neke izjave koje ona nije nikad rekla, ili se ne iznose izjave koje je stvarno rekla. Moje pitanje je: „Ti možeš vjerovati ili ne vjerovati u Gospina ukazanja, ali ako citiraš neku njezinu riječ, onda to mora biti ona koju je ona stvarno rekla, a ne neka koju si ti izmislio ili koju si našao negdje sa strane.“ Tako su danas mnogi stavovi zauzeti na račun sasvim krivo iznesenih činjenica. Eto, na tome ja radim, da malo po malo, pronalazaim odgovore na različite kritike upućene na račun Gospinih ukazanja i sve to što skupljam kanim izdati u jednoj novoj knjizi. Zasada su ti tekstovi u formi članaka ili konferencije koju sam evo ovdje na ovim duhovnim vježbama imao kako bih dao oruđe za obranu svima da mogu odgovoriti na optužbe koje im se možda postavljaju u njihovom apostolatu širenja Gospinih poruka.
U čemu je važnost ove vaše knjige? P. Livio podvlači dvije točke: povijesnu priču i znanstvene dokaze, a što se vama čini?
Uistinu mislim kako su dva problema Međugorja: jedno je uspjeti ispričati pravu priču bez nadodavanja ili iskrivljavanja, nepreciznih pričanja koja se događaju budući da je prošlo već puno vremena i možda se puno toga više ne sjeća ili se zaboravilo – pronači dakle stvarne fakte, stvarne ispisane događaje onoga što se uistinu dogodilo tada, tih prvih dana. Eto to je moj posao, zadatak kojeg sam si kao novinar, povjesničar i znnstvenik postavio. Druga stvar je pokazati kako ova ukazanja sa svojom karakteristikom „ponavljanja“ upravo omogučuju znanstvenicima da ih istraže. Jer sva ostala ukazanja nisu imala ovo „točno vrijeme“ ukazanja. Iako mnogi baš to kritiziraju, baš nam to „točno vrijeme“ ukazanja omogućuje da se znanstveno, sa instrumentima za njih pripremimo.
Vaše mišljenje o Međugorju i o vidiocima danas?
Misija Međugorja je tako dugačka i kompleksna da ju je nemoguće do kraja definirati. Upravo je ta dužina ukazanja problem, ali nije problem da se ukazanja priznaju iako još traju. Vidimo u svijetu više takvih slučajeva kada se priznaju prvi dani ukazanja ili prve poruke, jedan dio ukazanja, a drugi se dio ostavi daljnjim istraživanjima. Tako bi za Međugorje bio moguće priznati ih i na bazi prvih deset ukazanja jer je za njih moguće dokazati vjerodostojnost. A sve ostalo će doći kao posljedica toga. Isto tako i vidioci imaju zadatak samo svjedočiti ono što su iskusili, i tu su nepogrešivi jer čim počinju objašnjavati ili tumačiti povečavaju rizik da upadnu u neke krive interpretacije. Onako kako je sveta Bernardica rekla: „Moj je zadatak svjedočiti ono što mi je rečeno. Objasniti sve to ostavljam drugima.“
Zahvaljujući vašem radu, imali ste priliku i izbliza susresti se sa Svetim Ocima. Znate li kakvo je mišljenje o Međugorju imao Ivan Pavao II. ili sadašnji papa Franjo?
Ivan Pavao II. Nakon njegove smrti otkrili smo među njegovim stvarima pisma i razglednice iz Međugorja koje su mu pisali njegovi prijatelji poljaci. A iz svjedočanstava njegovih intimnih prijatelja vidjeli smo kako je osobno bio uvjeren u vjerodostojnost Međugorske stvarnosti. On je bio jedan marijanski papa, obdaren i mističnim darovima i imao je mistične razgovore, pa je sve ove stvarnosti poznavao. Ali budući da je imao ulogu Pape, radije je pustio da sud o svemu donesu njegovi nasljednici.
Papa Franjo je svoje mišljenje izrazio više puta iako ne potpuno u skladu s onim što se stvarno događa ovdje u Međugorju. Nekad i u suprotnosti sa stvarnim činjenicama, kao onda kad je na putu iz Fatime izjavio da ukazanja ne mogu biti „dogovorena“, dok je istovremeno i u Lourdesu i u Fatimi, Gospa tražila dogovorene susrete sa vidiocima u narednim danima ili mjesecima. Papa Franjo je također marijanski svećenik, iako je njegova duhovnost latinoamerička, malo drugačija nego naša, pa možda nije „uhvatio“ baš sve aspekte naše „evropske“ duhovnosti, odnosno ne osjeća ih svojima, ali znam da proučava zaključke Komisije Ruini, pa je sigurno jedan svoj zaključak donio i kad bude smatrao da je prihvatljivo, on će ga objaviti. Svakako papa Franjo je papa koji je sposoban donijeti odluku, pa kad bude smatrao da je došlo vrijeme on će sigurno imati volju i biti sposoban izreći je u javnosti.
Što je po vama uloga Međugorja u današnjem svijetu i Crkvi?
Za mene je uloga Međugorja danas na poseban način za one osobe koje nisu do kraja shvatile ljepotu, značenje i puninu vjere u vlastitom životu, Došavši ovdje imaju priliku to otkriti. Međugorje je za mene poput BENZINSKE POSTAJE. Na benzinsku postaju se dođe, napuni se gorivo, a onda se ne parkira auto sa strane pa se nastavi pješke, nego se sjedne u auto i nastavi se voziti ulicama života. Tako je i sa Međugorjem. Ovdje se dođe, napuni se vjerom, a zatim se nastavi život na onim mjestima na koja te Bog postavio u tvom životu, radnom mjestu, obitelji – tamo svjedočiti ono što si ovdje susreo. To je za mene zadatak Međugorja. Da nas podsjeti na istine naše vjere. I da nas prisjeti da je Gospa tu ne kao cilj nego kao smjerokaz prema Isusu Kristu.
Kako vidite svoj vlastiti apostolat vjernika laika koji je aktivan u Crkvi?
Kao laik katolik osjećam odgovornost laika katolika današnjice da posvjedoče svojoj subraći koja imaju različite pozive bilo svećeničke ili redovničke da katoličanstvo valorizira svako iskustvo te da svatko ima svoj zadatak i odgovornost u Crkvi. Nije potrebno da svećenik čini sve, a laik samo pasivno sve prima. Naprotiv, puno stvari u jednoj župi upravo laik može učiniti, podržati ili posvjedočiti ali naravno prije toga on to mora racionalno objasniti. Laici koji dolaze ovdje u Međugorje upravo svojim životom ali i svojim znanjem koje mogu racionalno objasniti mogu biti pravi svjedoci i pomoć svećenicima u širenju Međugorske poruke.
Glasnik Mira, ožujak 2018.
