Kardinal Vinko Puljić govori ekskluzivno za Dnevnik.ba da ne bježi od svog poslanja navještanja nade i hrabrenja ljudi da se suoče s izazovima života, ali i kako je svjestan stvarnosti koju preživljava(mo). Međunarodni čelnici su skrojili ovakvu državu i sada su je prepustili na milost i nemilost ljudima koji ju ne mogu raspetljati te stvoriti funkcionalnu državu s jednakim pravima, drži Puljić.
Nedavno je, Vaša uzoritosti, izvjestitelj Europskog parlamenta za BiH, Christian Dan Preda u Sarajevu konstatirao defetizam koji ispoljavaju ovdašnji politički dužnosnici te kako zato treba razgovarati s vjerskim dužnosnicima. To je svakako neka vrsta komplimenta, ali i obveze. Što, zapravo, u ovakvim okolnostima, mogu vjerski dužnosnici? Neki bi ih, kao nekad, zatvorili u sakristiju, a neki, evo, drže kako je baš ovo njihove vrijeme.
Staro je pravilo da svatko svoje dužnosti treba raditi s odgovornošću. Mi vjerski poglavari ne možemo i ne smijemo preuzeti poslove koje su dužni učiniti ljudi kojima je narod poklonio povjerenje na izborima. Svakako, ne bježim od svog poslanja naviještanja nade i hrabrenja ljudi da se suoče s izazovima života. Ne bježim, koliko je do mene, od traženja odgovora na složena pitanja koja su posebno oslonjena na vjeru i moral, ljudska prava i čovjekovo dostojanstvo, zastupajući pritom rješenja u jednakopravnosti svakog čovjeka, naroda i vjerskih zajednica i Crkava. Zahvaljujem na tom komplimentu, ali osobno sam svjestan stvarnosti koju proživljavam i svoga zadatka kojeg trebam izvršiti.
Iz ove se zemlje, primijetio je netko nedavno, ne odlazi nego bježi. Ipak, nedavno ste, gospodine Puljiću, u Posavini, na svetoj pričesti kazali kako odlaskom ljudi ostavljaju zemlju svojim progoniteljima. Koliko Vaše upozorenje može biti motivirajuće, prije sveg Hrvatima kao najmalobrojnijem narodu?
Moje je ukazati na činjenicu, ali nikoga ne mogu i ne smijem smesti u njegovoj slobodnoj odluci. Odlasci su višestruko prouzrokovani: ovom stalnom nesigurnošću, manipuliranjem s ljudskim pravima te stvaranjem straha od rata u javnosti. Međunarodni čelnici su skrojili ovakvu državu i sada su je prepustili na milost i nemilost ljudima koji ju ne mogu raspetljati te stvoriti funkcionalnu državu s jednakim pravima. Nitko ne stvara klimu ljubavi prema svojoj rodnoj grudi i svome zavičaju. Ovakvom politikom i medijskom kampanjom ljudima su ogadili njihovu zemlju. Kao vjernik želim ohrabriti ljude, barem one koji žele ostati, da se suočimo hrabro s izazovima života i nastojimo ostati i opstati uzimajući sudbinu u svoje ruke.
Spominjući Posavinu, tu bolnu hrvatsku ranu, otvaramo i temu Republika Srpska, koja je, što se Hrvata tiče, gotovo etnički očišćena. Slijedom čega se otvara i pitanje (ne)ravnopravnosti Hrvata unutar vlastita nacionalnog korpusa. Slučaj biskupa banjolučkog Franje Komarice pritom je indikativan. Bestijalnom napadu Milorada Dodika usprotivila se (samo) Katolička crkva BiH.
Ovdje treba imati hrabrosti pa se suočiti s istinom. Biskup Komarica izriče stvarnost, ali nije pitanje navijačkog stava, nego odgovornosti ljudi koji danas obnašaju službe. Ne razumijem vlast kojoj nije stalo do njenih građana i žitelja na području te vlasti. Vlast koja ne prihvaća svoje građane, nije duga vijeka. Urušit će se radi korozije koju nosi. Mi biskupi ne smijemo biti nijemi promatrači nepravdi. Moramo ukazati na nepravde, ali nismo suci, nego samo ukazujemo na nepravde. Moramo stati iza čovjeka, njegovih prava i njegovog dostojanstva. To je naše poslanje naviještanja Evanđelja. Mi se ne možemo pomiriti s ozakonjenjem etničkog čišćenja i oduzimanjem prava ljudima na njihovu imovinu, njihovu kulturu, slobodu vjere te njihov identitet i nacionalni i vjerski.
Već smo, rekao bih duboko, zagazili u predizbornu kampanju. Mislite li da je nedavni govor Bakira Izetbegovića u Vitezu i, kako su to razumjeli Hrvati, Srbi i Veleposlanstvo SAD u BiH, zveckanje oružjem (samo) dio te izborne kampanje. Ili je, ipak, riječ o nečemu opasnijem?
Nisam u mogućnosti tumačiti nečije misli. Mogu samo čuti onako kako su rekli. Očekujem istinsku odgovornost od svih političara, a ne samo njih, za izrečene riječi u svako vrijeme, bez obzira radilo se o predizbornom vrijemenu ili ne. Kao građanin ove zemlje želim sigurnost osoba i imovine, a svrha je svake vlasti da to omogući.
Nije li već i pomalo iritantno to što se od – na ovome projektu združenim – bošnjačkim strankama ignorira nastojanje Hrvata da se izmijeni Izborni zakon BiH. Baš, uostalom, kao i ambicija Željka Komšića da ponovno bošnjačkim glasovima pobijedi hrvatskog kandidata za državni vrh?
Žao mi je da se u takvo područje upuštam, jer je to područje onih koji obnašaju vlast i spremaju se za izbore. Takvo djelovanje nije za očuvanje BiH, nego za njezino uništavanje, jer ne štiti jednako sve građane u njihovom konstitutivnom pravu. Trebalo bi biti ljudski i moralno korektan da se, ono što se želi svom narodu, dozvoli da i drugi imaju, ako žele stabilnu državu. Takva djelatnost ide za stvaranjem straha, napetosti i nesigurnosti.
Nedavno ste kazali kako „građanski stil“ ne dolazi u obzir kao opcija za ovu zemlju. Jeste li, u biti, željeli kazati kako nismo ništa naučili iz propasti Brozove SFRJ?
Jasno je svima da je od bivšeg sustava ostalo kako smo svi jednakopravni, ali je bilo vrlo očito kako su neki jednakiji, kao što je i danas vidljivo u procesu preglasavanja i nametanja zakona samo u korist svoga naroda. Tko god potiče navedenu građansku opciju, ide za uništavanjem BiH u njezinoj multietničnosti.
