Photo:Facebook
Fra Julijan Madžar, rođeni Kiseljačanin koji je trenutno na župi u Ovčarevu svjedoči kako je dar svećeništva kojeg je primio spoznao u Međugorju.
Postoje mnoga duhovna zvanja koja su ovdje nastala, međugorsko duhovno sjeme koje je posijano širom svijeta izrasta u divne plodove koje zalijevano Gospinim blagoslovima ostvaruje Gospin plan koji se ima ostvariti preko malenih ali vjernih Marijinih sluga. Jedan nekompletan popis do 2011. donosi podatak da je 610 duhovnih zvanja »rođeno« u Međugorju a jedno od tih je i fra. Julijana koji za sebe voli reći da je 'Međugorsko čudo'. U razgovoru za naš portal, podijelio je svoje iskustvo obraćenja i vjere.
Na putu do konačne odluke da postanete svećenik kažete da vam je u tome pomoglo Međugorje, opišite nam to iskustvo hodočašća koje je postalo presudno za vaš životni odabir.
To je bilo sve nekako spontano i čudno. Jedne subote otišao sam Međugorje s dvije prijateljice – obje se zovu Kristina. Tada se tematika Međugorja ponovno provlačila kroz mediji, i u nas se uvukla neka sumnja. Sjećam se da je bio kišovit dan, i da smo i mi bili razočarani misleći da nećemo moći otići na brdo ukazanja. Međutim kad smo već došli ni kiša nas nije mogla spriječiti, došli smo kod Gospe i tada za nas nastaje čudo.
To se dogodilo u trenutku kada nas troje ostajemo sami kod kipa Gospe. Kiša na dvadesetak sekundi prestaje i mi se osjećamo čudno.
Vratili smo se na večernju misu u tišini i svatko je na svoj način tumačio što je točno doživio.
To možda nekome ne znači ništa, ali za nas je to značilo mnogo jer smo u tim trenutcima osjetili Božju prisutnost. Kako objasniti tu prisutnost ne znam ni sam. Jednostavno najljepše osjećaje i stanja u životu čovjek ne može riječima opisati, to je naprosto druga dimenzija, neopipljivo i nevidljivo ljudskom razumu, a opet sasvim stvarno jer te u cijelosti prožme.
Ključno je za mene ipak bilo kad mi je župnik fra Damir Pavić predložio da odem na duhovni seminar - post, molitva i šutnja kod fra Ljube Kurtovića. U tim trenutcima sam bio u velikim promišljanjima što i kako dalje učiniti sa svojim životom. Boravak u Međugorju tih tjedan dana je iz temelja promijenio moj životni smjer. Bio sam sam s Isusom i Gospom, otvorena srca. Tih dana sam išao i stalno na brdo ukazanja i govorio: „Gospe, pomozi mi“! Svaki silazak s Podbrda donosio je novo olakšanje. Tako da sam u Međugorju našao svoj mir i shvatio da je za mene svećenički poziv. Od te pozitivne energije i međugorskog mira ja se i danas osjećam drugačije, sigurnije i nastojim to prenijeti na svaku osobu.
Fra Julijane, recite nam koliko ste puta do sada hodočastili u Međugorje?
U Međugorje sam dolazio često, kako s roditeljima, tako i s prijateljima, s Framom. Razlozi mojih hodočašća bili su jačanje vjere, ispovijed, obiteljsko hodočašće i druženje. U zadnje vrijeme najviše volim doći sam i provesti jedno određeno vrijeme u krugu crkve, a zatim na brdu ukazanja.
Donijeti jednu takvu odluku zasigurno nije bilo lako, s kojim sumnjama ste se borili do konačne odluke da postanete svećenik?
Najčešće sumnje s kojima sam se borio bile su vezane za moja osobna propitivanja samoga sebe, zašto baš ja, jesam li dostojan tog poziva i slično. U razgovorima s drugim ljudima, uvidio sam da je to ipak često i normalno. Ljudi kada su pred velikim, životnim odlukama, često su puni nesigurnost, bilo da je to odluka vezana za svećenički poziv, bilo da je u pitanju bračni život. Ista pitanja i sumnje se javljaju. Tu je najvažniji osobni odgovor, u koga se uzdati kada prepoznaš vlastite strahove i sumnje. Ja sam svoj sumnje otklonio u Međugorju, predajući svoje brige i probleme Isusu.
Pratite li redovito Gospine poruke i koliko su one značajne za vaše duhovno zvanje?
Pratim Gospine poruke redovito. Te poruke od milja zovem skraćeno evanđelje ili sažetak evanđelja. Ništa u Gospinim porukama nema što već nije rečeno u evanđelju. To je još jedan vid zajedništva Gospe i Isusa, zajedništva Međugorja i vjernika u slavljenju Boga. Svaki put je to jedna rečenica koja nam je poticaj i snaga kroz naredni mjesec kojim nas Gospa upućuje na svog sina.
Trenutno sam na župi u Ovčarevu i redovito na župnoj stranici podijelimo Gospinu poruku s našim vjernicima.
Mediji su podijeljenog mišljenja i raznih sudova o Međugorju, ukazanjima i ostalome. Štoviše, čak su i sama mišljenja vjernika o tome podvojena. Možeti li nam iznijeti neki svoj stav o svemu tome?
Ja sam uvijek za to da prvo treba vidjeti tko govori i što govori. Da bih ja mogao govoriti o bilo kojoj stvari, prvo bih se s tim trebao upoznati, doći i vidjeti, istražiti i osjetiti. Da bi se donio bilo kakav sud o ljepoti, manama i vjerodostojnosti jednog mjesta treba doći u to mjesto, sve iskusiti, objektivno, širom otvorenih očiju bez predrasuda vidjeti i na izgled skriveno i tek tada iznositi svoje mišljenje.
Moje mišljenje o Međugorju je da je to „sveto mjesto vjere“.
Ja ne želim nikome takav stav nametati, to je pitanje osobne vjere i međugorskog iskustva ali tko god je boravio u Međugorju nije ostao ravnodušan na ono što se tu događa. Nedavno je i kardinal Vinko Puljić rekao kako je „Međugorje jedna od najvećih ispovjedaonica u Europi. Mnogi ljudi ondje slave Pomirenje“. Posebni papin izaslanik, koji stiže u Međugorje, nadbiskup Henryk Hoser je također rekao da je „Međugorje ispovjedaonica svijeta“.
Sve su to jako važni plodovi Međugorja koji se ostvaruju hodočašćima i pouzdanjem u Božje milosrđe i praštanje.
Nažalost, nekako smo i mi svećenici u crkvi danas postali takvi, da sve što je dobro dovodimo u pitanje. Često smo i previše skloni tvrdoj teologiji, a u praksi dobrih dijela činimo premalo i stoga mnogim vjernicima nismo vjerodostojni u svom pozivu. Prvenstveno mislim da premalo naviještamo Radosnu vijest.
U ovakvu društveno – političkom uređenju trebali bi biti glasnici socijalnog nauka crkve koji promiče dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, opće dobro, supsidijarnost, solidarnost, brigu za siromašne. A baš sve ovo naši vjernici nađu i dožive u Međugorju, i zbog toga trebamo dati apsolutnu podršku Međugorju.
Recite nam kolika je važnost molitve i snaga krunice u svakodnevnom životu ?
Krunica je uz put križa jedna od najljepših pučkih pobožnosti. Nema ljepše zajedničke i obiteljske molitve od krunice. To je naše oružje u borbi protiv zla. Jako je lijepo i pohvalno što radio postaja Mir Međugorje svakodnevno omogućuje mnoštvu vjernika razmatranje i molitvu krunice. To je jedan vid evangelizacije i dobar način kako medijska sredstva primijeniti za dobro ljudi.
Gospa je jednom prilikom rekla da molimo za one koji nisu upoznali Božju ljubav, odnosno, da molimo za nevjernike. Koliko je prema tome značajna poruka koju Gospa šalje u svijet?
Kako sam već ranije rekao, poruka je sažetak evanđelja. Dobar je to podsjetnik za nas vjernika u današnjem vremenu gdje se vrši deevangelizacija društva. Kako što i sami vidite, mnogo toga lošeg se događaja, a za to smo i mi ljudi sami krivi. Postajemo sve veći licemjeri jer ono u što vjerujemo zanemarujemo u svom djelovanju. Tužno je danas vidjeti kako naši mladi odlaze u daleke zemlje jer im pohlepa pojedinaca ne dozvoljava dostojanstven život. Tužno je i kako se politički predstavnici pozivaju na vjeru i na crkvu, a moralne vrijednost tako lako izbacuju iz života.
U zadnje vrijeme je aktualna tema pobačaja. Imamo u medijima jednog velikog katolika koji na sva zvona poziva na abortus i pri tome se hvali kako je kao doktor napravio skoro 400 abortusa. To je strašno! Možemo se samo nadati i moliti za takve da Gospina poruka o ljubavi, miru, dostojanstvu svake osobe, pa i još nerođene djece dopre do njih.
Što možete poručiti današnjoj obitelji, mladima i za kraj našim čitateljima?
Najprije da ne zaboravimo Boga. Danas možemo vidjeti da sve na ovom svijetu ima rok trajanja sve osim Bog. Bog je vječan. U patnjama, poteškoćama i bolima Bog nam je najbliži. Ne zaboravimo molitvu jer molitva je naša duhovna hrana. Gdje nema molitve, svaka osoba se suočava sa krizom vjere. Takva individulana kriza nedvojbeno vodi ka obiteljskoj krizi. Dalje je sve uzročno-posljedična veza. Obitelj kao temelj društva se urušava i time se urušavaju i one bitne društvene vrijednosti. Zato dragi roditelji, mladi, obitelji, molimo se Bogu i ne bojmo se života.
