Danas je on moj najveći strastveni obožavatelj – govori FEDERICA PICCHI RONCALI, započinjući razgovor o svojoj doista jedinstvenoj, ponajprije ljudskoj i duhovnoj, a zatim i poduzetničkoj priči.
„Dominus Production“, iako osnovana tek 2010. godine, već postiže vrhunske rezultate, unatoč tome što djeluje „protiv struje“. Prvi film koji je ova produkcijska kuća distribuirala u Italiji bio je Cristiada, (govori o progonu kršćana početkom 1900. godine u Meksiku) i dostigao je oko 50 000 gledatelja, unatoč tome što su joj stručnjaci na području distribucije filmova prognozirali potpuni fijasko.
Federica Picchi je osoba koja vas iznenađuje na svakom koraku. Iako poduzetnica, često nazivana uspješnom poslovnom ženom, unatoč tome što nema djece (ne po vlastitom izboru), sasvim sigurna tvrdi: „Najveća današnja zabluda jest kad žena potpuno žrtvuje svoj život radi posla i karijere. Ženino najvažnije poslanje u društvu je obitelj i podizanje djece.“
Rođena je u Liguriji, ali od 2012. živi u Firenzi. Ima 42 godine koje s lakoćom nosi („Svatko je star onoliko koliko se osjeća starim!“ – obožava reći). Studirala je u Italiji (Bocconi), a zatim na Georgetown University di Washington. Nakon studija započela je karijeru u svijetu visokih financija u Londonu. Današnje bavljenje filmom je plod onih neočekivanih spleta događaja koje samo Providnost može pripremiti.
Kako je do tog obrata došlo Federica ovako svjedoči: „Pred kraj 2008. godine moja majka je bila u terminalnoj fazi svoje bolesti. Otac je neočekivano umro par mjeseci prije, pa sam odlučila vratiti se živjeti u Italiju. Upalivši televiziju jednog dana iznenadila sam se televizijskom zabavnom programu koji je bio sve gori od goreg. Zgađena tim banalnim sadržajima pomislila sam: „Kako trujemo našu mladež! Potrebno je nešto učiniti!“ I tako sam odlučila osnovati Dominus!“
DOMINUS PRODUCTION – vrijednosti i zarada idu zajedno
„Dominus Production“ cilja više na distribuciju, nego na produkciju, jer kvalitetni proizvodi već postoje, ali nažalost nemaju uvijek odgovarajuće kanale distribucije“ – kaže Federica. Rezultati koji su postignuti do sada daju joj za pravo: drugi film koji su producirali bio je „Bog nije mrtav - 1. i 2. dio“ (God’s not dead 1, 2) i on je dostigao duplo više gledatelja nego prvi film. „To su hvalevrijedni brojevi ako se uzme u obzir da konkuriramo „gigantima“ poput Disney, Universal e Warner Bros (koji me ponekad kontaktiraju i traže pomoć pri distribuciji njihovih filmova s kršćanskim vrijednostima).
U programu su dva nova filma. Prvi je Fotogrammi stupefacenti. Storia di una rivincita (istinita priča o mladiću koji je izašao iz ovisnosti nakon obraćenja i zatim pomaže drugim ovisnicima) te film La mia seconda volta (istinita priča o djevojci Giorgii Benusiglio koja je čudesno spašena nakon presađivanja jetre, nakon što je konzumirala malu količinu ekstazija u jednoj diskoteci). Oba filma imaju cilj doprijeti do mlade populacije i ukazati im na štetnost uživanja svih, pa i najlakših droga. A pomoću popratnog materijala koji ide uz filmove žele u distribuciju uključiti škole i ustanove za odgoj mladeži.
Kako se od nule podiže jedno poduzeće ovakvog tipa?
Moje prijašnje radno iskustvo bilo je ovakvo: radila sam u IMB, zatim na području strateškog savjetovanja u okviru internacionalnih financija (JP Morgan e Standard Bank). Godinama sam se potpuno posvećivala poslu, bez privatnog života. Za nadopunu, puno sam putovala po svijetu i zarađivala pozamašni mjesečni dohodak, i uz to sam imala svojevrsno unutarnje zadovoljstvo jer sam već u tridesetim godinama zauzimala vrlo važnu poslovnu poziciju. Kad sam uplovila u posao sa Dominus Production odlučila sam u njega investirati svu svoju ušteđevinu jer sam ga osjećala više kao jedno svoje poslanje. Danas svoje zanimanje shvaćam na drugačiji način: ne samo područja na kojem ću se osobno ostvariti, nego kao jedan doprinos boljitku društva.“
Na koji način?
Moramo ići korak unatrag: dolazim iz obitelji koja je imala zdrave vrijednosti (otac je bio oficir, majka učiteljica) i u kojoj su pravila uvijek imala svoju važnost. Ali istina je da od moje mladosti, vjera za mene nije bila iskustvo živoga Krista. Naprotiv, godinama sam živjela s velikom patnjom u srcu. Uvijek sam bila perfekcionist i živjela sam pod pritiskom vječnog nadmetanja unutar same sebe. Osjećala sam jednu neutaživu žeđ u duši, ali sam je pokušavala utažiti pogrešnim ciljevima. Sve dok…
Što je dakle donijelo preokret vašem životu?
Jedan put u Međugorje na doček Nove godine 2004-2005, na poziv jedne moje prijateljice s posla. Naime, s tom sam prijateljicom trebala čekati tu Novu godinu u Sankt Moritzu. Ali malo prije Božića mojoj je majci dijagnosticiran karcinom. Tada sam prvi puta rukom dotakla ključni problem čovjeka, odnosno njegovu ograničenost. Nakon što sam shvatila kako na svijetu ne postoji liječnik koji bi mogao promijeniti tu situaciju, odlučila sam dakle prihvatiti ovaj jedinstveni poziv na odlazak u Međugorje. I tako smo se u zadnji čas priključile maloj grupi hodočasnika koja je kombijem kretala iz Parme. Nismo nikoga od njih poznavale, pa čak ni vodiča.
Dakle, umjesto luksuznog Sankt Moritza u kiselu BiH. I zatim?
U Međugorju sam proživjela najljepši doček Nove godine u svom životu te udisala jedan mir koji nisam osjetila još od vremena kad sam bila dijete. Jasno sam iskusila kako predanje Nekome tko te ljubi donosi autentičan i duboki spokoj. Na prvi dan Nove godine, za vrijeme svete Mise u trenutku posvećenja, osjetila sam kako mi tijelo obuhvaća ogromna toplina. Počela sam plakati. Nisam otišla primiti svetu Pričest, jer sam baš u tom trenutku topline shvatila kako do tada nisam nikada bila prava vjernica.
A oko vas sigurno puno pobožnih starica…
Ma kakvi! Jako se dobro sjećam grupe prekrasnih mladih Poljaka, vrlo jednostavnih, ali koji su u očima imali jednu neopisivu radost. Susrećući njihov pogled, shvatila sam da nešto sa mnom nije u redu. Vjerovala sam kako sve imam (bila sam upravo kupila prekrasan stan u centru Londona), ali neočekivano sam shvatila kako nemam ništa: nedostajao mi je Izvor koji je davao radost onim mladim Poljacima.
I kako je bilo kad ste se vratili u London?
Nastavila sam raditi u svojoj banci, ali ništa više nije bilo kao prije. Taj put u Međugorje me probudio iz moje letargije. Počela sam ići u crkvu (u jednu župu blizu City-ja), i korak po korak približila sam se i nekoliko katoličkih molitvenih grupa. Nastavila sam upoznavati različitosti karizmi koje su prisutne u Katoličkoj Crkvi. Sviđa mi se promatrati te različite katoličke udruge kao jedan veliki „buket cvijeća“ prikazan Bogu, svaki sa svojom osobnošću, bojom i mirisom.
Tko vas prati na vašem duhovnom putu?
Vjerujem kako se snaga svakog kršćanina nalazi u svakodnevnoj Svetoj Misi i meditiranju Božje Riječi. Jednomjesečna ispovijed je zatim nešto što pokušavam ne propustiti. Ispovijed je ogromni dar Božji koji nas „korigira“ – vraća na pravi put. Što se tiče duhovnog vodstva, često razgovaram sa ocem Serafinom Tognetti (nasljednikom don Dive Barsotti, osnivačem Zajednice „Figli di Dio“ te jednim ocem franjevcem koji živi u potpunom siromaštvu u svojoj franjevačkoj zajednici na planinama blizu jezera Bracciano. To su dvije osobe koje su uronjene u molitvu i obojici puno dugujem.
Gerolamo Fazzini / Famiglia Christiana.it
Prevela s talijanskog: Paula Tomić/Glasnik mira/medjugorje-info.com
