Ovo pitanje smatram vrlo važnim. I ja sam mnogo puta čitao o toj navodnoj "strategiji" Svetoga Oca, ekumenskoj ili geo-političkoj, vezanoj uz prijedlog o mješovitoj Skupini stručnjaka (Katoličke Crkve i Srpsko-pravoslavne Crkve) o blaženom Alojziju Stepincu. Upravo o tome sam osobno razgovarao s Njim, kad me primio 17. prosinca prošle godine. Kad sam se vratio, malo prije Božića, često sam razmišljao o toj audijenciji (koja je trajala dobrih 45 minuta). Moram reći da sam iskreno i duboko uvjeren da nema nikakve "strategije" tipa onoga što smo čitali ovih dana i proteklih mjeseci.
Bio sam kod Svetoga Oca i razgovarali smo o tom Njegovom prijedlogu, a potom i o pitanjima koja se odnose na sadašnjost i budućnost Crkve u Hrvatskoj. Dirnula me posebno jedna stvar: papa Franjo mi je također neke stvari rekao u povjerenju, ali više puta se osvrnuo na Svoju "strategiju", vezanu uz Radnu skupinu o kardinalu Stepincu.
S druge strane, budući da poznajemo Svetog Oca, koji je doista primjer kršćanskog života i prosvijetljenog Pastira, meni osobno bi bilo vrlo čudno da se On služi takvih ‘igrama’, koje su više politički manevri, nego li što predstavljaju jednu visoku eklezijalnu viziju koja, moramo priznati, nedvojbeno pripada našem ljubljenom papi Franji.
Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije, možete li nam nešto reći o tome što ste razgovarali sa Svetim Ocem, i što je Sveti Otac rekao o toj mješovitoj Radnoj skupini?
Naravno. To je ono što me često pitaju s raznih strana i što sam na neki način već nastojao izložiti, najprije našim Biskupima – kad sam ih susreo u siječnju prigodom zasjedanja Biskupske konferencije – a onda i na Pastoralnom tjednu, u organizaciji Teološkog fakulteta u Zagrebu. Vrlo rado ću i danas podsjetiti na neke elemente.
Prije svega, na mene je ostavila dojam činjenica da je Sveti Otac informiran o reakcijama koje su došle iz Hrvatske. Potom me se dojmila i jasnoća slike koju ima, Njegova "vizija" pitanja, a istovremeno, odlučnost kojom govori stvari.
Po pitanju sadržaja, mogu ga sažeti oko tri točke, odnosno oko tri pitanja. Prvo: Sveti Otac mi je govorio o tome koje su Njegove nakane vezane uz tu mješovitu Skupinu stručnjaka. Drugo: priroda te Skupine. I treće: neki organizacijski aspekti, koji se odnose na rad Skupine.
Možete li razložiti te tri točke?
Rado. Što se tiče Njegovih nakana, On je prije svega ustrajao na činjenici da bi mogao i odmah potpisati Dekret o Stepinčevoj svetosti jer nema dvojbi, i to mi je dao shvatiti na tisuću načina. Nema dvojbi o liku Stepinca, kroz znanje koje je stekao o Blaženiku (preko mnogih Hrvata koje je susretao u Argentini kad je bio nadbiskup Buenos Airesa), a koje je produbio još više po provedenom gotovo dovršenom radu Kongregacije za kauze svetih. Kao što znate, prošle godine smo se svi nadali da će Sveti Otac u kratkom vremenu izdati Dekret. Umjesto toga, pojavile su se poteškoće koje su nam poznate, a koje su dovele do ovog prijedloga Svetoga Oca.
Pitate me: što je rekao Sveti Otac? Pokušat ću biti što je moguće vjerodostojniji.
"Ako danas potpišem taj dekret, rekao mi je, postoji opasnost jedne nove napetosti između dviju Crkava, Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve općenito, a napose Božje Crkve koja je u Hrvatskoj." I dodao je: " To moramo izbjeći, budući da smo sigurni u posao koji smo obavili. Ne smijemo se bojati pokazati posao koji smo napravili. Dugo sam o tome razmišljao, osobno. Kad mi je patrijarh Irinej pisao, o tome sam mnogo razmišljao i smatrao sam da možemo zajedno sjesti za stol i zajedno razmotriti ulogu koju je blaženi Stepinac imao za vrijeme Drugog svjetskog rata, i tako predstaviti i posao koji je obavila Kongregacija, u mirnom ozračju. Nada je da to može doprinijeti tome da se rasprše sjene koje su postojale na putu između dviju Crkava, i tako dvije Crkve smjestiti za isti stol u mirnoj i bratskoj raspravi. Nada je također i da to može poslužiti na putu potpunog pomirenja između dva naroda, jer i to je jedan važan aspekt. Moramo zajedno raditi na potpunom pomirenju, jer to je od velikog značenja, ne samo između dviju Crkava, nego i između dva naroda i dvije Države. I to bi bio veliki doprinos i za stabilnost u regiji.
S druge strane, ako se dobro čita Evangelii Gaudium, ovaj prijedlog je samo primjena načela koja sam izložio u tom Dokumentu, i koja nastojim neprestano predlagati u Misama koje služim u Domu Svete Marte. Često govorim o promjeni mentaliteta. To je polazište: moramo mijenjati mentalitet. Nažalost, trebamo priznati da je postojao, a u nekim područjima postoji i danas, mentalitet pomalo zatvorene Crkve, koja ide naprijed sama svojim putevima, i koja se ne brine o onome što bi drugi mogli prigovarati ili sumnjati. Naprotiv, mi moramo osjetiti potrebu suočiti se s raznim subjektima koje susrećemo u društvenom životu, u političnom životu, u vjerskom životu. Osjećamo potrebu izgrađivati kulturu dijaloga i susreta, a ne ostati zatvoreni u našim parametrima.
Ovaj prijedlog je pomalo i primjena posljednjih Isusovih riječi: "Pođite po svem svijetu, naviještajte Radosnu vijest svim narodima". Potrebno je "izaći" iz naših okvira i "poći" prema svima, osobito prema periferijama; ali ne samo prema "materijalnim" periferijama (siromašni, na rubu društva, izbjeglice koje susrećemo u svakodnevnom životu). Postoje također i "duhovne periferije": mnogih osoba koje su dolazile i više ne dolaze, ili koje nisu nikad dolazile u naše crkve. U tom "izaći", u tom "poći" prema duhovnim periferijama, jasno da moramo dati povlašteno mjesto odijeljenoj braći. Odnosno, mislim da je ekumenski put vrlo važan u tom procesu izlaska Crkve-koja-izlazi koju želimo izgraditi".
A onda je s mnogo topline i vrlo odlučno dodao: "Recite to svima, i nemojte se umoriti ponavljati: nemam ništa protiv lika kardinala Stepinca i nemam ništa protiv hrvatskog naroda. Znam da neki govore da ne razumijem povijest i odnose između Srba i Hrvata; ali želio bih da bude jasno da za mene Crkva treba biti otvorena Crkva, unatoč poteškoćama koje se pojavljuju: Crkva koja razgovara, ekumenska Crkva; a to se primjenjuje i na posebnom području onoga što se odnosi na odluku koju ćemo donijeti o kanonizaciji blaženog kardinala Alojzija Stepinca".
Razumjeli smo ovu prvu točku. Spomenuli ste druge dvije točke, koje mi se čine zanimljivima za naš narod i za naše medije.
Da, postoje druge dvije točke. Druga je vezana uz nakane Svetoga Oca. Odnosi se na prirodu te Skupine stručnjaka; odnosno, što je ta Skupina, što se namjerava ostvariti. On je bio vrlo jasan. A onda mi je o tome više govorio državni tajnik, kardinal Pietro Parolin, s kojim sam se zadržao dodatnih sat i pol vremena, kako bismo produbili ono što mi je rekao Sveti Otac. Ukratko, mogu potvrditi da priroda Skupine stručnjaka nije proučavati ili iznova proučavati svetost kardinala Stepinca. To je unutarnje pitanje Katoličke Crkve. Zapravo, priroda Komisije je prije svega sagledati okolnosti u kojima se blaženi Alojzije Stepinac povijesno našao u vršenju svog poslanja kao kršćanin, svećenik i biskup. Povijesno je to sagledavanje onoga što je blaženi Stepinac mogao učiniti, za vrijeme tih vrlo teških godina. S druge strane, lako je shvatiti da nije moguće današnjim očima prosuđivati stvarnost od prije pedeset, šezdeset, sedamdeset godina, koja je po mnogim aspektima bila itekako drugačija od ove današnje, kako u općenitom kontekstu, tako i u kontekstu ekumenskog promišljanja koje je naknadno uslijedilo.
Koji je dakle cilj Komisije?
Cilj Komisije nije "dati Beogradu da iznova – kako su neki i pisali – sudi o Stepinčevoj svetosti", donijeti "drugi sud" o Stepincu. Njezina priroda je od povijesne naravi: razmotriti okolnosti s kojima se Kardinal suočavao u tom vremenu i koje su na neki način mogle utjecati na neke aspekte njegove osobnosti ili njegovih intervenata. Osim toga, rekao bih da ona ima informativni cilj, u smislu da se želi podijeliti povijesni rad, koji je učinjen u ovim godinama. Mons. Batelja mi je mnogo puta ponovio da postoje četiri velika sveska u kojima su sabrane sve studije koje su provedene, na razini biskupijskog istraživanja, te na razini Kongregacije za kauze svetih. Radi se o pokazivanju provedenog rada o liku Stepinca i mirnom odgovaranju na eventualne prigovore koji bi još mogli postojati, kako bi se moglo dići – na što je moguće mirniji način – do odluke, s naše strane, o kanonizaciji Kardinala.
S druge strane, naši Biskupi su, na zasjedanju Biskupske konferencije u listopadu, objavili vrlo lijepo priopćenje, u kojem su rekli da trebamo zahvaliti Svetom Ocu na inicijativi o Skupini stručnjaka, jer će to dati prigodu da se na dublji način još bolje upozna svetost, herojstvo, uzornost kardinala Stepinca, i u krugovima širima od onih u našim zajednicama. Nadamo se kroz tu Skupinu moći pokazati sjajni lik blaženog Alojzija Stepinca i Pravoslavnim Crkvama, i ne samo u Hrvatskoj i susjednim zemljama, nego i izvan geografskih obzora ovih zemalja.
Hvala. Gospodine Nuncije, ovo je vrlo zanimljivo. A treća točka?
Treća točka se odnosi na organizacijske aspekte. Bio je tada 17. prosinca, Sveti Otac mi je rekao da sredinom siječnja očekuje visoku srpsko-pravoslavnu delegaciju kako bi raspravljali o Skupini stručnjaka (i, kao što znate, to se dogodilo). Sveti Sinod Srpsko-pravoslavne Crkve je načelno prihvatio taj prijedlog Svetog Oca. Radilo se o provedbi nekih praktičnih aspekata i utvrđivanju broja članova Skupine, vremenu početka rada, mjestu prvog sastanka itd. Sveti Otac mi je 17. prosinca rekao da se načelno misli o tri člana sa svake strane, ali da, ako se pokaže korisnim, postoji mogućnost proširiti broj članova za jednu i za drugu stranu; razmišlja se o pokroviteljstvu Svete Stolice, a trebat će utvrditi i koje će Tijelo Svete Stolice imati pokroviteljstvo nad tom Komisijom; i dodao je da će se predložiti da se prvi sastanak održi u Rimu, a na tom prvom sastanku će se točno utvrditi program rada, a posebno vremenski okvir potreban za rad tog Povjerenstva.
Hvala vam, Vaša Ekselencijo, na ovom razgovoru, što ste objasnili stav pape Franje osvijetlivši istovremeno situaciju oko kanonizacije kardinala Stepinca.
