Postoji posebno poslanje neke osobe, odabir nekog mjesta koje ga razlikuje od drugih. Baš je kršćanstvo stvarnost, povijest i sadašnjost izabranih ljudi i mjesta. Štoviše, Bog je činima i izrijekom pokazao da postoji i Izabrani narod, i izabrani ljudi u djelu spasenja: Bogočovjek Isus, proroci, Marija, sv. Josip, arkanđeli... Isus je svojim odabirom pokazao da postoje izabrani učenici, apostoli. Opet među njima, njegova posebna naklonost prema Ivanu iskazana je riječima 'Učenik kojeg je osobito ljubio'.
Postoje izabrana mjesta i odabrani ljudi. Mjesta na kojima/gdje i ljudi s kojima nam u susretu i odnosu nije kao sa svakim drugim i bilo gdje drugdje. Svatko bi trebao tu stvarnost, tu činjenicu, (moći) prihvatiti. Ujedno je to i jedan od testova o stanju vlastite poniznosti i osjećaju vlastite vrijednosti. Bog nam je darove za različite dužnosti namijenio, ali nas istim žarom ljubi. Više od toga što mi činimo, naša je primarna vrijednost u činjenici da nas Bog, po imenu, ljubi.
Jedno od drugačijih, izabranih mjesta na ovome svijetu, je Međugorje.
To razumjeti i prihvatiti u startu bi odstranilo mnoga protivljenja i poruge. Ili omalovažavanje od strane onih koji relativiziraju ulogu Kraljice mira u Međugorju i od samog Boga dodijeljenu im snagu i poslanje. Neki npr. kažu, 'Zašto i u našoj župi, gdje inače živimo, nije kao u Međugorju?' Ili, 'I u našoj župi/crkvi, može biti kao u Međugorju'. Za događanja bi htjeli da su i izvanjski nalik onima u Međugorju.
No postoji materijalna i duhovna fizionomija, uvjetovanost mjesta, pa i crkvenog, koja svakom prostoru daje pripadajući 'doživljaj' i izaziva jedinstveni 'podražaj' (ne podržavam duhovnost temeljenu isključivo na osjećaju, spominjem ga samo kao dio sveukupnosti).
Poštujmo osobitosti pojedinog mjesta, osobnosti crkvenih pastira i različitosti s i u kojima nas je Bog stvorio. Sakramenti se isto slave u svim katoličkim crkvama, ali postoji nešto što se zove i duhovni ambijent. Međugorje je jedinstveni duhovni ambijent ovoga svijeta, a u skladu s posebnim Božjim odabirom, natopljenošću Marijinim ukazanjima i molitvom, posljedično ima i intenzivnije učinke u životima ljudi.
Međugorje je izabrano. Vidioci su izabrani za prenijeti, podsjećati da ovaj potrebni svijet za pomoć ima moćnu i brižnu Majku.
Već i po samom zakonu naravi, prirode, nije svugdje i ne može sve biti isto. Je li to tako teško prihvatiti? Naš se život i svijet sastoje od redovnoga i izvanrednoga, od svakodnevnoga i nesvakidašnjega. Međugorje, po ukazanjima Kraljice Mira, kategorija je i mjesto izvanrednoga i nesvakidašnjega. Tamo doživljeno i primljeno želi pomoći, obnoviti, osnažiti našu svakodnevicu i redovitost. Međugorje je poput jedne od najboljih klinika gdje se čovjeku nudi pomoć ozdravljenja ili poput postaje gdje ulijevaš kvalitetno, ne razvodnjeno gorivo, za daljnji hod, nastavak svog životnog puta.
Međugorje je mogućnost, prigoda i veliki Božji Dar!
Upravo tu kvalitativnu, sadržajno vrijednosnu razliku u odnosu na druga mjesta, uvidio je i poštuje mons. Henryk Hoser, posebni papin izaslanik, koji nas od svog prvog kontakta s Međugorjem i ljudima u vezi s njime, ne prestaje blago darivati svojom podrškom, ohrabrenjima i zapažanjima. Kada znamo da je to apostolski, papin(ski) vizitator, učinak je dodatno terapijski poput melema.
Mons. Hoser je u svom zadnjem razgovoru za Poljsku katoličku informativnu agenciju na pitanje što ga je najviše dotaknulo u Međugorju, istaknuo njegov 'snažan karakter' u odnosu na druga svetišta te 'izvanrednu kreativnost djela tog mjesta – a toga nema u drugim mjestima'. Pohvaljuje mnoga socijalna djelovanja. Razgovor je poljska agencija objavila 18. kolovoza, baš u sredini tjedna između proslave Uznesenja BDM i blagdana Kraljice mira.
Mons. Hoser među prvim u onome što Međugorje čini snažnim, ističe tišinu. Dakle, ni svaka tišina nije ista. I tišina može biti aktivna, živa, djelatna ili pak pasivna, neučinkovita, mrtva. Može biti poput piste za uzlet, kakva je međugorska i svaka sakralna, ili kao ponor za još dublje padanje. Mons. Hoser govori i o 'topografiji kao prirodnoj pozadini' Međugorja i 'izvanrednoj atmosferi'. A ona se doživljava u naizgled prirodnoj 'oskudnosti'. Dakle, drugi je izvor, duboko nutarnji, a ne izvanjska materijalna ili prirodna raskoš, u poticaju ispunjenosti čovjeka, tragatelja, hodočasnika.
Uz činjenicu izvanrednoga, mons. Hoser u tom razgovoru odmah na početku ističe još jednu veliku značajku koje treba biti svjestan svaki čovjek, osobito kršćanin. Nadbiskup govori o tajni i otajstvu – bitnoj sastavnici katoličke vjere koja je sva u otajstvu. Kristov život čine otajstva Utjelovljenja i Pashe. Crkva je otajstvo Božje ljubavi u vremenu i prostoru koje svojim božanskim porijeklom i temeljem ujedno i nadilazi. Postoje dijelovi stvarnosti u koje nikad do kraja nećemo (moći) prodrijeti. Koje su u domeni otajstva. I to je Međugorje – otajstvo!
Štoviše, međugorskim vidiocima Majka je povjerila deset tajni koje će se očitovati te biti i vidljivi znak onoga što je Gospa najavila da će se dogoditi. Mirjana Soldo, kojoj je Majka iz svoje ruke dala i pergamenu s napisanim tajnama (koje li otajstvo, iz ruku Bogorodice Otkupitelja primiti materijalno, tkaninu/papir, iz nebeskog plavetnila, iz oblaka), kaže da je vrijeme u kojem živimo vrijeme milosti, zatim dolazi vrijeme tajni i vrijeme Marijine pobjede.
Pojam otajstvo je dublji, nadilazi pojam tajna. Tajna je ono što je nepoznato, (još) neotkriveno, ali može se saznati, do kraja bjelodano otkriti; postoji mogućnost da se spozna. Otajstvo nije moguće do kraja umom shvatiti, razumjeti, ali može se shvatiti njegova dubina, vrijednost, osjetiti i doživjeti njegova snaga. Tako Otajstvo nama i za nas postaje realnost. Biti u odnosu s Otajstvom zahtjeva vjeru. Vjerovati u Otajstva Katoličke Crkve uvodi u božanski misterij.
Oholi ili ograničeni um spočitava Međugorje ili se s njim ne može nositi, ne priznajući, ne uvažavajući postojanje upravo tih poluga – činjenice da u svijetu postoji posebno izabranje, izvanrednost i (do kraja nedokučivo) otajstvo. Međugorje živi i taj božanski tronožac.
Zato je izvrsno što nadbiskup Hoser odmah na početku tog razgovora pronicljivo i ponizno gađa u bît te kaže: „Smatram da nije moguće duboko poznavanje događaja u Međugorju jer prodiremo u Božje i ljudsko otajstvo. Postoje tajne koje se ne mogu vidjeti. Da biste to učinili, možete pristupiti fenomenu i procijeniti situaciju što je bolje moguće, ali nikada je nećete iscrpiti. Postoje duhovne stvari koje su vrlo često i iznenađujuće, no samo Gospodin zna što je u čovjekovu srcu“.
I njegovo biskupsko geslo je 'Bog je veći' - Maior est Deus. ('Jer Bog je veći od našeg srca i znade sve', 1 Iv 3, 20). Previdimo da Božje djelovanje i plan spasenja ima svoju vidljivu i nevidljivu dimenziju.
Sakramenti su slavlje kršćanskog otajstva. Božja riječ, Crkva, liturgijsko bogoslužje – sve je to otajstvo, kao subjekt i objekt, Otajstva Presvetog Trojstva. Otajstvo je stvarnost, osjetno a prikriveno, prisutno u znaku.
I uloga Marije je otajstvo koje u Duhu Svetome možemo sve više otkrivati i razumijevati. O ulozi Marije Posrednice sv. Bernardin Sienski kaže: „Ovo je tijek božanskih milosti: od Boga one dolaze Kristu, od Krista njegovoj Majci, a od nje Crkvi. Ne oklijevam reći da je ona primila određenu vlast nad svim milostima. One se dodjeljuju kroz njezine ruke“.
Čovjeka, ograničeno stvorenje, čije tijelo do svog uskrsnuća biva zemljani prah, razum i osjetila toliko zavedu da im pripiše apsolutnu i nepogrešivu spoznajnu moć. Zanese se i misli da već na ovoj zemlji sve i do kraja može razumjeti, u cijelosti iscrpiti.
O, kako Međugorje poziva i izaziva priznanje: 'Do kraja ne razumijem (kako), ali vjerujem da jest. Da će prema tvojoj Riječi biti'. To je prva Majka Marija u svom odnosu s Bogom na Njegovu Ponudu ljudski izrekla, ponizno priznala - a božanski se predala i smjelo Mu povjerovala.
Vrijedi i treba podsjetiti i na stručni profil osobe koja papi Franji dostavlja važno i pozitivno izvješće o Međugorju, za čiju organizaciju hodočašća kaže: „Ovaj pokret se neće zaustaviti i ne bi trebao biti zaustavljen, jer je urodio dobrim plodom. To je jedno od najživljih mjesta molitve i obraćenja u Europi - sa zdravom duhovnošću“.
Mons. Hoser je završio medicinsku školu i studije. Bio je predavač na odjelu anatomije i vodeći liječnik na odjelu interne medicine. U toj stručnoj, znanstvenoj usredotočenosti na ljudsko tijelo i njegovo liječenje, neočekivano i iznenada događa mu se svećenički poziv. U svojoj 27. godini života, 1969. g., (rekli bismo, kasno zvanje), Hoser kao liječnik ulazi na Bogosloviju palotinaca. Nikad nije požalio što je postao liječnik niti je ikad imao sumnje u svoj svećenički poziv. Liječničku osposobljenost primijenio je služeći ljudima kao misionar u Ruandi i Kongu. Toliko je predan poslanju, kontaktu, poniranju u povjerenu stvarnost i ljude, da se u Africi i sam bio zarazio malarijom.
U nadbiskupu Hoseru susreću se stručno medicinsko znanje i djelotvorna kršćanska ljubav, zapečaćena svećeničkim, biskupskim staležom. Palotinci se i nazivaju Družba katoličkog apostolata. Kako ga je samo Božja providnost po njuhu pape Franje odabrala, spajajući u njemu zemaljski, tjelesni, anatomski i duhovni, mistično razumijevajući pogled. Zato je dodatna vrijednost kad taj humani medicinar evanđeoskog, Kristovog duha, predsjedatelj Skupine stručnjaka za bioetiku pri Poljskoj biskupskoj Konferenciji, međugorske vidioce doživljava i naziva uravnoteženima, dosljednog govora i vjerodostojnih argumenata, da su 'zdravi ljudi iz zdravih obitelji'.
Podudarno njegovoj medicinskoj vokaciji, rječnik mons. Hosera kad govori o Međugorju je egzaktan, sistematičan. Osvrti nadbiskupa Hosera su, u informativnom smislu prema svijetu, dosad najbolje sabrane i jasne 'numeričke recenzije' o životu i plodovima Međugorja, u čijem je navođenju vrlo taksativan, koncizan, u svemu statistički potkrijepljen. Njegovi kirurški precizni odgovori pokazuju koliko je u kratko vrijeme svog boravka u Međugorju skenirao sve okolnosti Međugorja, njegovu misiju i lokaciju, izgled i potrebe, kontekst i ulogu, lokalni i globalni karakter koji poput spužve natapa cijelo tijelo Crkve svijeta.
Potanko opisuje izvanjski i nutarnji život koji se u Međugorju odvija (dva dugačka paviljona s pedeset natkrivenih ispovjedaonica, dvadeset i dva seminara godišnje…). Toliko uviđa detalje da ima potrebu istaknuti 'izlizana kamenja' Podbrda i Križevca, jer time zapravo želi pohvaliti pokornička klečanja. Kad govori o postu, tjednim duhovnim vježbama kruha i vode, divno i duboko ističe snažan trenutak: „Sudionici tri puta dnevno dobiju kruh i vodu. Kruh jedu sporo i drže ga u ustima dovoljno dugo, kako bi zapamtili njegov okus“. Toliko je detaljan, da za skrb djece u Majčinom selu kaže kako je medicinska, ali osigurani su i dentalna njega i kirurgija.
Toliko je životan, slobodan i kolokvijalan u izrazu, da kaže kako duhovne zajednice u Međugorju „niču poput gljiva poslije kiše“. Ističući da u drugim hodočasničkim mjestima svijeta nema toliko dobrotvornih inicijativa i trajnih mjesta za dugi boravak potrebnih, čak dva puta u tom razgovoru spominje prizor tetoviranog muškarca kojeg je u radionici Kuće milosrdnog oca gledao kako uz pomoć male zviždaljke radi rupe u krunici. „Čudan fenomen zbog kojeg se tetovirani muškarci ponašaju kao svećenici“, ističe mons. Hoser u kojeg se taj prizor očigledno duboko zarezao.
Ohrabrujuće je kad o nadnaravnoj stvarnosti tako uviđavno, sabrano i afirmativno govori čovjek poučavan i školovan u svijetu egzaktne znanosti, čija je to profesionalna bazna formacija. Misionar, evangelizator (u njegovom je biskupskom grbu zvijezda, znak propovijedanja evanđelja do nakraj zemlje) i pastoralac, na apostolski autoritativan način potvrdio je govor naroda i međugorskih zagovornika svih ovih godina, ističući da su ukazanja i ono što se iz njih rađa u skladu s naukom Crkve.
Pastoral kao pojam znači djelovanje, konkretni vjerski život, utjelovljenost, oživotvorenost, praksu. Nadbiskup Hoser je svako opravdano ili promašeno teoretiziranje o fenomenu Međugorja, po potrebi (kontra)argumentirao ili opovrgnuo, prizemljio, materijalizirao, konkretizirao.
Zemaljskim, ljudski egzaktnim podacima, mons. Hoser Međugorje je božanski uzdignuo.
Ako se igdje đavao može skriti i varkom zasvijetliti, ne može u ispovijedi - jer tu bi Sotona sam sebe poražavao i svoja zla djela raskrinkavao. U sakramentu ispovijedi moć Sotone umire. A “Fenomen Međugorja je ispovijed“ kaže mons. Hoser.
Mirjana Soldo u svojoj knjizi 'Moje srce će pobijediti' podsjeća na divnu istinu čovjeka po stihu velikog pjesnika Tina Ujevića: „Što ima lijepa da se sačuva od moje uspomene? Samo moje suze i moje molitve, jer su barem one bile čiste“.
Glede događaja u budućnosti, kaže da je svećenstvo povezano s tajnama. „Imamo ovo vrijeme u kojemu živimo, a imamo i vrijeme pobjede Gospina srca. Između ta dva vremena imamo kao jedan most, a taj most su naši svećenici. Gospa nas neprestano poziva moliti za naše pastire, kako ih Ona zove, jer taj most mora biti dovoljno jak za sve nas da ga prijeđemo do vremena te pobjede. U svojoj poruci od 2. listopada 2010. g. Ona je kazala: 'Samo uz vaše pastire moje srce će pobijediti'“.
U potrebi za ostvarenjem ideala osobe kao uravnoteženost tjelesnoga i duhovnoga, duše i psihe, a u svjetlu papinog duhovno/medicinskog izaslanika Hosera, treba podsjetiti kako su sve međunarodne komisije vrhunskih stranih stručnjaka u rezultatima svojih ispitivanja nad njima, isključile bilo kakvu manipulaciju vidjelaca. Klinička promatranja, medicinska, psihološka istraživanja kod vidjelaca isključuju prijevare, patološke halucinacije i đavolski utjecaj.
Međugorski vidioci su bili podvrgnuti brojnim i višegodišnjim stručnim psihofiziološkim istraživanjima prije, za vrijeme i poslije ukazanja. Godinama su ih hipnotizirali, boli iglama, mnogim i raznim kabelima priključivali na monitore. To izgleda i ponižavajuće, kad se pomisli čemu su se sve, radi Koga i Čega, spremni na taj način svoje tijelo i život izložiti. Testirani detektorima laži, postavljalo im se više od tisuću pitanja u jednom danu.
Ti su ispitivači francusko - talijanska znanstveno teološka komisija "O izvanrednim događajima koji se događaju u Međugorju", francuska grupa stručnjaka (dr. Henri Joyeux) te Institut za granična područja znanosti – Innsbruck (Centar za studije i ispitivanja psihofiziologije stanja svijesti i Europska škola za psihoterapijsku dijagnozu iz Milana te Parapsihološki Centar, Bologna).
Prije početka svake ekstaze, piše Mirjana Soldo u svojoj knjizi, pogled svih vidjelaca istovremeno bi se usmjerio prema jednoj, istoj zamišljenoj točki, a pokreti njihovih očiju bi prestali. „Kada smo razgovarali s Gospom, naši grkljani bi se prestali micati i nije se mogao detektirati nikakav zvuk, ali ostali aspekti govora ostajali bi nepromijenjeni. I bili smo praktično neosjetljivi na glasne zvukove koje su puštali u naše uši ili na jaka svjetla koja su nam svijetlila ravno u oči“. Koliko zadivljujuća uronjenost u nebesko, kolika sigurnosna zaštita! Koja luka… Pokazatelj koliko je to stanje božanski teren kojeg ne dotiče nikakva ljudska, još i stručna, provokacija, intervencija.
Zaključivši da je fenomen kojeg (do)žive vidioci 'znanstveno neobjašnjiv', liječnik isprva skeptičan o ukazanjima je rekao: „Izgleda da nijedna znanstvena disciplina nije u stanju opisati ove pojave. Sasvim smo spremni odrediti ih kao stanje aktivne, intenzivne molitve, djelomično odvojene od vanjskog svijeta, kao stanje kontemplacije s jednom zasebnom osobom koju samo oni mogu vidjeti, čuti i dodirnuti“, piše Mirjana i dodaje: „Naravno, meni nije bio potreban liječnik da mi kaže što sam doživljavala ili da me uvjeri ako sam bila normalna i iskrena, ali sam razumjela kako su ta medicinska istraživanja bila važna za druge“.
Zanimljivo kako se u svijetu empirijske, tehnologizirane medicine i temeljenja vjerodostojnosti dokaza na rezultatima kliničkih istraživanja, u slučaju Međugorja u javnosti zanemaruje i nedovoljno ističe taj vid potvrde i specijalističkog, stručnog priznanja nadnaravnih, a autentičnih doživljaja međugorskih vidjelaca. Njihova ispitivanja nisu potvrdila nikakvu patologiju, uz priznanje da sve viđeno nadilazi znanost i „upućuje na drugi nivo zbivanja“. Spomenute komisije u svojim zaključcima isključuju samo prirodno tumačenje tih pojava, pripisuju ih mističnoj teologiji u skladu s kršćanskom vjerom i moralom, uz duhovni, teološki i moralni napredak u krepostima vidjelaca od početka ukazanja do danas.
Prva francusko – talijanska komisija znanstvenika u zadnja tri od svojih dvanaest zaključaka govori o „dobrim duhovnim plodovima na narodu uvučenom u nadnaravno djelovanje tih pojava i sklonom njemu. Može se tvrditi da svi dobri i duhovni crkveni pothvati, koji su u savršenom skladu s autentičnim učiteljstvom Crkve, nalaze potporu u događajima u Međugorju. Može se zaključiti da je, nakon produbljenog ispitivanja protagonista, činjenica i njihovih učenika, ne samo u lokalnim okvirima nego i s obzirom na opće crkvene odjeke, za Crkvu dobro priznati nadnaravno podrijetlo i prema tomu svrhu događaja u Međugorju“.
Kad su s Gospom, vidioci nemaju osjećaj za vrijeme. „Nikad ne znam stvarno trajanje ukazanja dok mi to kasnije ne kažu drugi ljudi. Uvijek sam zbunjena kako je jedno naizgled bezvremensko iskustvo, za promatrače trajalo samo pet ili deset minuta. Ali, zemaljsko je vrijeme različito od Božjeg vremena, što je i razlog zašto neki ljudi pitaju kako se Gospa može ukazivati toliko puta toliki niz godina“ kaže Soldo i ohrabruje: „Gospa nas priprema za sve ono što će se događati u svijetu. Ona nas obučava za pobjedu. Kada se događaji iz tajni počnu ostvarivati, sve će biti jasno“.
U svjetlu Mirjaninog govora o vremenu, osobito u kontekstu Međugorja, dobro je sjetiti se ove životne istine iz Knjige Propovjednika. Ona znači razvojni proces, a ne statičnu jednoličnost, jednokratnost koja bi čovjeku uskratila prigodu za rast u povjerenju Bogu. A Međugorje ima „ogromnu dinamiku rasta“, ističe nadbiskup Henryk Hoser.
„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja. I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti“.
Ines Grbić/medjugorje-info.com
