Subotnja večer 8. studenoga ostat će zapamćena kao trenutak u kojem je Zadar disao vjerom i zahvalnošću. Dvorana Krešimira Ćosića na Višnjiku pretvorila se u more svjetla, molitve i ponosa. Tisuće ljudi došle su ne samo slušati – nego zahvaliti Bogu i Domovini, sjećajući se onih koji su dali najviše što su imali.
402 anđela
Toliko ih je bilo – djece koja su ubijena u Domovinskom ratu. Njihova su imena utkana u temelje slobodne Hrvatske. Svaka pjesma, svaka svijeća i svaka suza te večeri nosila je njihovo ime.
Kad pjesma postane molitva
Na pozornici su se izmjenjivali Alan Hržica, Vanessa Mioč, Amorose, pater Ike Mandurić i fra Stjepan Brčina. Svaka izvedba bila je svjedočanstvo da vjera i glazba liječe, povezuju i bude ono najbolje u čovjeku. Publika je pjevala iz sveg srca, a Višnjik je odjekivao kao jedno veliko “hvala”.
U jednom trenutku, dok su emocije dosezale vrhunac, kao gost iznenađenja pojavio se Marko Perković Thompson. Nakon pjesme, obratio se Alanu Hržici s riječima koje su duboko dirnule publiku:
“Imam osjećaj kao da si nahranio ove ljude… Osjeća se ta ljepota.”
Ta jednostavna rečenica postala je duhovni sažetak cijele večeri – trenutak kad je narod bio nahranjen onim što novac ne može kupiti: vjerom, nadom i zajedništvom. Zadar je te večeri bio duhovno ispunjen, jer je molio i pjevao iz ljubavi.
“Plavi kaputić” – svjetlo za 402 djece
Humanitarna večer slavljenja imala je plemenit cilj – izgradnju Kuće sjećanja “Plavi kaputić” u Berku, pokraj Vukovara. To nije samo projekt, to je zavjet generacija – da se nikada ne zaborave djeca čija su imena ucrtana u povijest. Pokretačica projekta, Željka Jurić Mitrović, poznata “djevojčica iz plavog kaputića”, izgovorila je riječi koje su dirnule do srži:
“Teško je pokucati roditeljima stradale djece na vrata. Oni i danas za stolom ostavljaju jedno prazno mjesto...
‘Plavi kaputić’ je ispričao moju priču, a sada je vrijeme da ispriča i svih 402 koje su ostale neispričane.”
U dvorani je vladala tišina. Tišina u kojoj se moli, ne govori. Tišina u kojoj se shvaća koliko je sloboda skupo plaćena – i koliko vrijedi svako dijete.
“Neka iz Zadra ode slika zajedništva”
Koordinatorica koncerta Ines Grbić zahvalila je svima koji su došli i podržali ovu večer:
“Hvala svima koji su svojim dolaskom i kupnjom karata podržali plemenitu ideju izgradnje Kuće sjećanja ‘Plavi kaputić’ i zajedništvo našeg naroda.
Neka iz Zadra ode slika ljubavi i zahvalnosti.”
I ta je slika doista otišla – u srca ljudi, u medije, u poruku svijetu da Hrvatska ima narod koji pamti, moli i vjeruje. Narod koji zna da sloboda nije dar, nego obveza da volimo jače i zahvaljujemo dublje.
Višnjik – oltar Domovine
Te večeri Višnjik nije bio samo sportska dvorana – bio je oltar hrvatskog srca. U plavom svjetlu, pod tisućama podignutih ruku, Zadar je pjevao ne samo glasom, nego dušom. Suze su se miješale s osmijesima, a molitva s pjesmom. Hrvatska je disala – snažno, ponosno, zahvalno. Jer narod koji se zna zahvaliti, nikada neće nestati. I dok Zadar pjeva i moli za svojih 402 anđela, Hrvatska ponovno pronalazi sebe.

