Vjerujem kako nema Vukovarca koji na neki način u Domovinskom ratu nije osjetio patnju bilo kakve vrste, a kako je preživio nakon toga, samo on/mi znamo.
Naravno, bilo je rata i izvan Vukovara, groznog rata – Srđ, Miljevci, Lipik, Pakrac, Slavonski Brod, puno gradova i sela za nabrojiti, premalo suza za oplakati.
Strašnih zločina je bilo -od Lovasa do Škabrnje, Baćin, Voćin, Kusonje, nižu se stratišta jedno za drugim.
Neka ne zamjeri nitko zbog onih koje danas nisam spomenula, danas ću o Gradu, jer povod ovom tekstu još je jedna, vjerujem, kao što uvijek prvo u dobro vjerujem, dobronamjerna inicijativa i jedan događaj kojem sam jučer slučajno svjedočila.
Kažem povod, ali ne i razlog, razlozi su puno dublji.
Povod
Naime, netko se sjetio i na Facebooku predložio da se ove godine novac „potroši racionalnije“ te da se „umjesto svijeća za mrtve kupi nešto za socijalnu samoposlugu u Vukovaru. Brašno, ulje, konzerve, bilo što…“.
Ne ulazeći u motive osnivačice grupe koji su, ponavljam, vjerujem dobronamjerni, a s druge strane, ja ne moram biti u pravu, no imam pravo o tome imati nepovoljno mišljenje, ne mogu ne reći kako mi je takva „angažiranost“ upravo ovih dana iritantna.
Socijalna samoposluga u Vukovaru radi tijekom cijele godine. I Caritas. I Crveni križ. Iskazivanje dobročinstva u baš ta tri dana od tri stotine i šezdeset i pet, kada to može učiniti tko god to doista želi, ne samo u Vukovaru, u jednakom su rangu kao i oni koji ga se sjete u promidžbene i političke svrhe u isto to vrijeme.
Postoje oni koji će reći – „Da, ali u te dane ne troši se novac na svijeće“. Istina, ne troši. Ali vjerojatno se ta sila novca koliko košta svijeća potroši i „tih drugih dana“ također na nešto bez čega se možda može, kavu, cigarete, časopis. Ne mora biti da se za nju odvojilo od usta, jer vjerojatno i nije.
Drugi povod ovome tekstu dogodio se jučer na Memorijalnom groblju branitelja. Subotnje jutro, maglovito i hladno. Pokupila sam izgorjele lampione s grobova koje pohodim, pune vrećice, više nas je mrtvih nego živih u Vukovaru.
U svojim mislima i sjećanjima prešla sam s Gradskog na Memorijalno groblje, analizirajući koliki mi je mir u duši donijela spoznaja da sam već dan prije Svih svetih na grobovima mojih dragih popalila lampione – „neka im svijetli, neka nije da kod njih ne gori, neka „znaju“ kako ima živih koji na njih misle“ – sve ono racionalno i neracionalno s čime se tješim i čime sebi olakšavam spoznaju da mnogih koje volim više nema.
Bi li mi bilo lakše da sam za te novce nekome kupila ručak, netko bi pojeo topli obrok, a ja ne bih evo, nosila baciti u kontejner izgorjelu plastiku?
Možda jest sebično, reći će tako neki bolji ljudi od mene, ali sebi sam priznala kako bih se taj dan ipak radije odrekla svoga ručka, prepustila ga nekome drugome, a sebi paljenjem lampiona nahranila dušu. Možda će opet biti smiješno nekome ako kažem, duša isto tako mora jesti jer jednostavno umre ako je nema što nahraniti? Neka bude. Podnosim ja i smijeh i podsmijeh jednako dobro.
Prebirući po mislima, nisam obraćala pozornost na delegacije i grupe posjetitelja koje su dolazile i prolazile, već po navici povukla sam se diskretno u stranu kako bih ih propustila da im ne smetam.
U jednom trenutku začula sam dječački glas:„Podigni je visoko!“.
Ispred jedne poveće grupe hodala su dva mladića od kojih je jedan nosio hrvatsku zastavu.
Drugi, koji je vjerojatno izrekao te riječi, koračao je pored njega, a kada sam pogledala u njih, onaj prvi već se ispravio i s obje ruke podigao zastavu visoko u zrak. Ta podignuta ramena dvojice gotovo dječaka, ta podignuta zastava koja je zalepršala na vjetru i te riječi natjerale su mi suze na oči.
Do parkinga već sam naveliko plakala, a u automobilu sam, na čuđenje vozača autobusa koji je bio parkiran nasuprot mene, „isplakala dušu“.
Razlog
Poslijeratne generacije to vjerojatno ne znaju, ali mi još uvijek živi, prijeratni fosili, jako se dobro sjećamo heroja iz II svjetskog rata. Oni mlađi možda će se sjetiti poraznih rezultata s državne mature od prije nekoliko godina kada je samo 20 posto maturanata znalo da je Vukovar okupiran 18. studenog 1991., dok njih čak 39 posto nikada nije ni čulo za Ovčaru.
Pa kako je to moguće u jednoj ovako prostorno maloj državi koja je u bližoj prošlosti proživjela nezapamćenu kalvariju? Kome ne odgovara da se povijest uči onakva kakva jest, nego kroji korektno, da se nitko ne osjeti uvrijeđen ako bobu kažeš bob, popu pop, a četniku četnik?
Moja osnovna škola bila je lijepo uređena, nova, eksperimentalna, a sve „ondašnje“ državne praznike i prigodne datume obilježavali smo iznimno svečano – Dan Republike, Dan JNA, Dan škole, Dan Mladosti. Bijele košulje, plave suknje/hlače, zbor, literarne sekcije, folklor, „Sa Ovčara i Kablara“, „Hej Slaveni“, stolica i crveni karanfil u prvom redu rezervirani za baku jednog frenda – „ženu borca“.
Naizust smo znali svih sedam sekretara SKOJ-a, a i još ponekoga ako je trebalo „pojačati“ ocjenu, kada je bio koji Kongres, kada koja neprijateljska ofanziva (nedajtibože da pomiješaš koju po redoslijedu), kako je Luks spasio Josipa Broza i kako se ovaj potonji razbolio jer je se s braćom i sestrama prejeo kuhane svinjske glave.
Redovno smo polagali vijence na spomenike znanih i neznanih junaka, te u kanalu na Kudeljari ispred pogona tvornice „Borovo“ satima na plus trideset (ili minus pet, tako je svejedno, ići se moralo), čekali prolazak automobila druga Tita. Kada bi se ovaj ukazao deset kilometara prije, postrojili bi nas uz cestu kako bi euforično mahali zastavicama i skandirali „Tito! Tito! Tito!“.
U trenutku kada bi limuzine prošišale pored nas, već iznemoglih, promuklih i klipsalih, tek rijetki su se kleli kako su vidjeli bijelu rukavicu koja nam je mahala kroz prozor. Primali su nas u pionire, potom u omladince, a kakva je to čast bila, bogami i sramota ako ne znaš zakletvu u po dana, u po noći, da te netko probudi i pita, govori kako većina od nas i danas zna gotovo naizust – „Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…“.
Čuvale su se i obilježavale vrijednosti i tekovine narodnooslobodilačke borbe, a ako ti u glavu nisu dovoljno osam godina svakom prigodom utuvili tko su bili ustaše i četnici, a tko partizani, uradile su to „Užička republika“, „Sutjeska“, „Neretva“, „Boško Buha“ i „Partizanska eskadrila“, koje smo kolektivno, sa školom u kinu, gledali barem pet puta, na TV-u da i ne brojim.
Danas se čudimo jugonostalgičarima (koji me usputbudirečeno ne brinu, brinu me „jugofuturisti“), što oplakuju i nariču zbog nepoštivanja vrijednosti koje su im/nam ucjepljivane cijelo djetinjstvo i mladost, pa tko ne bi oplakivao oca kojem su na Kozari ubijena tri sina, od toga najmlađi pred očima? Ima li netko tko tada nije zaplakao?
Ima li netko tko nije zaplakao dok Nada viče „Boško, Boško“, a Boško ide preko vode do slobode, dok doktorica Saša doziva drugog Boška, čuvenog partizanskog kurira ili kada pogiba Sava Kovačević naslonjen na drvo s mitraljezom u ruci? Neprijatelj bio tko se nije veselio kada je Valter obranio Sarajevo, a Tihi i Prle u njemačkim odorama prevarili Švabe.
Danas, kada nam ne nedostaje heroja Domovinskog rata, mi nemamo film o Blago Zadri, Damiru Tomljanoviću Gavranu ili Mili Blaževiću Čađi, upitno je koliko ljudi uopće i zna za njega i o njegovoj herojskoj smrti. Koliko mladih je čulo za legendarne riječi Andrije Matijaša Pauka – „Kada krenemo, gorit će nebo i zemlja“, koliko ih uopće zna da ih je on i kada izgovorio? A koliko vas je pogledalo filmove „Bitka za Vukovar“, „Rudolf Perišin“, „Opsada Dubrovnika“, „Pad Škabrnje“? Nitko? Pa niste ni mogli. Nema ih. Nema filmova o Domovinskom ratu izuzev nekoliko vrijednih spomena poput „Broj 55“ ili „Bogorodica“, a serijal „Heroji Vukovara“ jedva je, nakon godina čekanja dobio prostor na državnoj televiziji.
Vratimo se na početak
Možda bi bilo nekorektno reći kako se sjećanja na Domovinski rat zatiru, ali se svakako ne potiču, a mišljenja sam kako su gore navedena i slične akcije put kojim će kroz vrlo kratko vrijeme nestati svaki spomen na Domovinski rat i poginule branitelje, ili u najmanju ruku postati nešto što se čini nevoljko, reda radi i preko volje.
Inače, nije ovo prva ovakva inicijativa, naslušali su se Vukovarci i prethodnih godina različitih ideja, od takvih da se na „taj“ dan napravi spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i mir do prijedloga da se puštaju zmajevi i trče martoni umjesto mimohoda.
Nitko nikada nije bio protiv bilo kakve dodatne vrste obilježavanja, posebno onih koji uključuju mlade ljude, jer i tako se godinama već održavaju različite prigodne manifestacije i sportski turniri i memorijali. Ali, molim vas, inicijatori akcija, ne dirajte u naš način kako se nosimo s tugom. Mi hodamo.
Hodamo putem kojim su oni prošli, putem kojim su odvedeni, putem koji su branili. U mislima evociramo sjećanja, prepuštamo se žalovanju i sjećamo se njihovih lica i djela. Hodajte s nama ili nas pustite. U svojim gradovima svijeće palite ili ne palite. Naše tuge ne moraju i ne trebaju biti vaše, ako vi to ne želite.
I sama se trudim jedanaest mjeseci živjeti u tekućoj godini. Ali taj jedan mjesec, taj jedan, studeni, zauvijek će biti studeni 1991. Zato molim vas, kada dolazite…
Dignite zastavu visoko. Oni su to zaslužili.
Opomena
Namjerniče,
ako kreneš s istočne strane
oprezan budi
vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.
I dah ti poznaje
i namjeru prepoznaje
u srce ti proniče
očima vječnosti.
Ne gradi, namjerniče,
kula i snova
nevidljiva vojska
tek prividno spava,
tu strahovi prestaju
tu snovi vaši nestaju
žive duše ratnika
čuvaju naš grad.
Namjerniče!
Ako kreneš s istočne strane
oprezan budi.
Vojska nevidljiva
na mrtvoj je straži.
IZVOR: Projekt Velebit|Maxportal.hr
