U Marijapoliju (Kumrokhali, Zapadni Bengal, Indija) posljednjem mjestu gdje je djelovao, veliki hrvatski misionar, Sluga Božji otac Ante Gabrić 4. studenog, obilježena je 30. godišnjica njegove smrti .Na misno je slavlje bila pozvana Violeta Oršulić pedagoginja Srednje škole Metković i predsjednica udruge Mladi oca Ante Gabrića naša i metkovska župljanka koja već tri godine zajedno sa svećenicima Vlč. Silvestrom Xavierom i Vlč. Prolayom Boidyom želi oživjeti misijsku postaju Marijapoli, kako kaže Antin san i otvoriti školu pod imenom „Fr. Gabrić english medium school.“ Iz svog posjeta nam izdvaja:
Otac Ante je ovom narodu bio živo svjetlo, živa hostija, koja im se u potpunosti predala. On je gorio i izgorio za svoje Bengalce. Lik oca Ante među ovim svijetom ima daleko veću ulogu od samo izgovorene riječi misionar. Sam u Sundrbanskoj džungli, među Sunderbanskim tigrovima, nije mogao opstati ljudskom snagom. Zato ga i zovu Svetac Sunderbana. Ono što je on svakodnevno činio za njih ne može se iskazati niti jednom riječju. Na licima tih ljudi vidite samo osmjeh, zadovoljstvo, mir i ljubav koju šire oko sebe. Ne znam kad sam toliko u punini bila sretna. Osmjeh mi nije silazio s lica. Nisam marila što ću pojesti, popiti , gdje ću leći. Ne mogu vam opisati to stanje i ispričati ono što mi srce govori. Tamo ne možete spavati ni tri, četiri sata. Ne čudim se kako je govorio otac Ante da zna samo zaspati sat, dva. Tamo je život i po noći. Oni nemaju ništa, a imaju sve, – istaknula je gospođa Oršulić te dodala da su misno slavlje predvodili svećenici iz okolnih misijskih postaja uz više od 700 vjernika, koji su se molitvom i pjesmom zahvalili ocu Anti za sva ona dobra koja im je podario.
U misijskoj postaji Marijapoli ili Marijino selo kako ga je nazvao otac Ante i koje je i vječno počivalište našeg misionara djeluju dvojica svećenika Vlč. Silvester Xavier na čijim je rukama otac Ante proveo zadnje minute svog života i Vlč.Prolay Bodya koji je u to vrijeme bio ministrant ocu Anti. Zajedničkim zalaganjem žele ponovno oživjeti to mjesto, a s obzirom da metkovska Udruga Mladi oca Ante Gabrića pri Srednjoj školi Metković, djeluje pod motom „Zajedno možemo više,“ još u veljači ove godine započeli su akciju pod imenom Antinih riječi „ Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje!
Povodom obilježavanja 30 godina od smrti sluge Božjega o. Ante Gabrića SJ, misionara u Indiji, na poziv udruge Mladi oca Ante Gabrića prošlog su tjedna Hrvatsku i naše Međugorje posjetila dvojica indijskih svećenika. Tijekom posjeta Zagrebu, Splitu, Metkoviću, Dubrovniku svoja su svjedočanstva o životu i radu našeg misionara prenijeli i nama u Međugorju.
„Misionar Ljubavi“ – sluga Božji otac Ante Gabrić, suradnik majke Tereze, veliki dio svog života proveo je u Indiji, nesebično darujući svoju ljubav siromasima i dijeleći s njima svakodnevne životne tegobe. Kardinal Josip Bozanić na 100 obljetnicu rođenja oca Ante Gabrića – 28. veljače 2015. godine – pokrenuo je postupak za proglašenjem blaženim tog najvećeg hrvatskog misionara, koji je svojim životom jasno potvrđivao koliko su blaženi siromašni duhom.
Otac Ante Gabrić, misionar, kojega su oni nazivali svecem, u Indiji je ostavio dubok, neizbrisiv trag, zaboravljajući sebe, ulažući sve svoje snage i sposobnosti u pomoći najpotrebnijima i svima koji su iz bilo kojeg razloga dolazili k njemu, bez obzira na vjeroispovijest i društveni status.
Evo što o njemu svjedoče Vlč. Silvester i Vlč. Prolay.
Bio je čovjek pun ljubavi koji je pomagao kako kršćanima, tako i muslimanima, hindusima, nije pravio razliku, volio je sve ljude. Noći je provodio u molitvi, živio u siromašnim uvjetima, nije imao nikakav komfor i ništa mu to nije smetalo. Vrata svoje sobe nikad nije zaključavao, bio je bez ikakvog straha. Taj posebni sveti čovjek htio je dovesti taj narod Isusu, navijestiti Božju riječ i upoznati s djelom, istaknuo je Vlč. Silvester
Godine 1968. to područje pogodila je velika vremenska nepogoda, ljudi su tada jako teško živjeli. Hranom iz Caritasa nahranio je svakoga tko je bio gladan. Tim ljudima napravio je naselja i zato se zovu – Naselja oca Ante Gabrića. Nije mu bilo teško ići iz misije u misiju, ponekad, dugo se vozeći biciklom. U tim područjima bilo je dosta protestanata, imali su želju čuti ga, a potom bi se obraćali na katoličanstvo. Tu je otvorio pet novih postaja, puno župa u toj biskupiji. U misijskoj postaji Marijapoli, mjestu gdje je njegovo vječno počivalište otvarao je sirotišta, bolnice, otvorio pogon tvornice „Bata“, tkalački pogon, gradio škole, otvorio Kooperativno društvo, Blagajnu solidarnosti i što sve ne. U to vrijeme hranio je 22600 djece. Od svega toga nakon 30 godina nije ostalo ništa, osim crve, župne kuće i zapuštenog doma za djecu.
U zadnjoj fazi njegova života Vlč.Sylvester imao je čast biti s njim i posvjedočiti njegovu svetost. Dana 19. listopada 1988. točno u ponoć, o. Gabrić došao je u njegovu sobu i zamolio pomoć, imao je strašne bolove u predjelu trbuha i zamolio da ga izmasira. Vlč. Silvester oprao je oca Gabrića i vratio ga u krevet. Treći put, kad je osjetio potrebu, iznenađujuće, digao se sam s kreveta, otišao do umivaonika, oprao lice i osjećao se puno bolje. Kad sam pomislio da je bolje, da je bol prošla, on je izgovorio rečenicu – „Oče Sylvestre, Isus me zove i mislim da bih trebao poći“.
Jer sam ga poznavao i znao za njegovu svetost, u tom trenutku dogodilo se nešto posebno. „Kad sam ga pogledao bio je obasjan zlatnim prahom i plamenom, taj trenutak ostao mi je zauvijek urezan u sjećanje i ne mogu iskazati što je zapravo značio za mene“. Kad je svjetlo nestalo, ponovno je ostalo samo tijelo koje je postalo slabo i počeo je padati. U tom trenutku ulovio sam ga i odveo ponovno u krevet. Rekao mi je: „Oče, pazi na naše ljude, pazi na našu misiju, ostavljam tebi to u zadatak“.
Budući da sam bio svećenik, pitao sam želi li ispovijed i bolesničko pomazanje, na što je pristao, i možemo reći da je potpuno bio spreman ići Isusu. Nismo mogli tu noć zvati liječnika, jer svi liječnici su ili bili daleko ili su se bojali doći. Vlč. Silvestre mu je predložio da ga odvedu u Kalkutu, gdje će imati bolji medicinski tretman i gdje će mu se pružiti bolja njega. Pristao je, ušao u vozilo hitne pomoći, okrenuo se kako bi vidio ljude kojima je prenio Božju riječ. Dao im je posljednju poruku: „Idite i navijestite svima ljubav Božju, širite evanđelje i širite ljubav jedni među drugima“. Blagoslovio ih svojom svetom rukom i tada ušao u vozilo.
Kako su ceste bile jako loše, vozilo se moglo kretati deset kilometara na sat. Dok smo se tako vozili pitao je za vodu. Njegovu glavu držao sam u svom krilu. Dao sam mu žlicu vode, prvi i drugi puta, kad je treći put tražio vodu, dok sam nosio žlicu prema njegovim ustima, već je bio sklopio oči. Tužnu vijest da je otac Ante preminuo javio je isusovcima. Na zamolbu Vlč. Silvestra da tijelo oca Gabrića vrati u Marijapoli, da se s njim oproste i daju mu posljednju počast, provincijal je dopustio. Po želji oca Gabrića, koju je rekao prije preminuća Vlč. Sillvestru, pokopan je iza crkve, s grudom hrvatske zemlje i bočicom jadranskog mora.
Na njegovom posljednjem ispraćaju bili su svi – i muslimani i hindusi i kršćani, bila je to zapravo procesija od dva kilometra, nosili smo njegovo tijelo po cijelom mjestu i odali mu posljednju počast. Bio je Hrvat, ali je bio u potpunosti jedan od nas.
Nikad se nije brinuo što će jesti, što će obući, gdje će se skloniti. Zovemo ga svecem, toliko toga je napravio, a ono što nam je najviše značilo je da nije gledao ni na vjeroispovijest ni društveni sloj ljudi. Doveo je redovnice u Mariapoli, tamo barem tri tisuće ljudi godišnje ugrizu zmije i dosta ih umre. Sestre su sa sobom donijele posebno kamenje koje izvlači otrov. Svatko tko dođe s ugrizom ozdravi.
Vlč. Prolay, koji je oca Gabrića kao župnika u njegovom mjestu – 200 kilometara od Maria Pollija, upoznao kao školarac i bio njegov ministrant, o ocu Gabriću kazuje kako ga se najviše dojmilo to što je imao poseban način predanja i služenja mise, a njegova propovijed bila je uvijek znakovita, ali jednostavna, kako bi je svi mogli razumjeti, s velikom porukom. Inspirirao ga je cijeli njegov život i osobnost, njegova jednostavnost, način života – bio je tako skroman i pun ljubavi zbog čega je i postao svećenik.
Njegove poruke nosi duboko u sebi, a s Vlč. Silvestrom u njegovoj župi, njegovoj misiji, gdje nastavljaju s radom oca Gabrića, nastavljaju njegovu misiju koju je on započeo u posljednjoj fazi svoga života.
Oni su odlučili ispuniti Antin san i otvoriti školu koja će nositi ime oca Ante Gabrića u kojoj će se nastava održavati isključivo na engleskom jeziku. Zgrada u kojoj nastoje otvoriti školu prije je bila Dom u koji je o. Gabrić smjestio dječake iz okolnih sela, educirao ih, davao im sve što im je potrebno i slao dalje na školovanje.
Želimo nastaviti njegovu misiju, njegovo djelo i dati tim ljudima dostojan život, rekao je Vlč. Prolay. Povrh toga imaju želju educirati mlade generacije, naučiti ih o radu oca Gabrića, reći im tko je on bio i što je za njih značio. Na taj način prenijet će njegovo djelo na buduće generacije, da se ne zaboravi, tako će njegova misija živjeti u srcima sadašnjih i budućih generacija.
Sada smo u drugoj fazi obnove škole, tu sam zbog oca Gabrića, postao sam svećenik gledajući njega, a sad smo u njegovoj misiji. To je za nas veliki izazov, vjerujem i znam da je otac Gabrić napravio most između Indije i Hrvatske i sad smo svi zajedno ujedinjeni zbog njega, rekao je Vlč. Prolay. Pozvao je sve Hrvate da dođu u Indiju, posjete grob oca Gabrića kao što je to učinila gđa. Oršulić i vide djela koja je on učinio, uz poruku kako je potrebna zajednička molitva i rad jednih za druge i zajednički rad kako bi nastavili njegovu misiju.
Posebno zahvaljuju predsjednici udruge Mladih oca Ante Gabrića, Violeti Oršulić koja je svojim dolaskom u Marijapoli oživjela misiju, inicirala obnavljanje Antinih postaja prije tri godine te im omogućila dolazak u Hrvatsku.
Otac Ante Gabrić najozbiljnije je htio obratiti čitavu Indiju, a uspio je “tek” nekoliko tisuća. Htio je prokrčiti džungle i donijeti Radost do svakog sela, a stigao je “tek” do njih nekoliko desetaka. Htio je sagraditi bezbroj škola, bolnica, crkava, kapelica…, a uspio je “tek” izbrojiv broj. No ono najveće Gabrićevo ne da se staviti na vagu mjerljivosti. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao.
Neka ovo bude prilika i za sve nas da poput njega, njegovi Hrvati ožive njegovu misiju u Marijapoliju, pružimo ljubav i novu nadu za one koji trebaju pomoć, a s kojima smo kao Hrvati trajno povezani uspomenom na oca Antu Gabrića.
Novac za obnovu škole u Kumrokhaliju ( Marijapoliju) možete uplatiti na račun:
MLADI OCA ANTE GABRIĆA
IBAN: HR1123600001102255307
sa svrhom: obnova škole u Marijapoliju
