medjugorje shop 3

Jean-Michel Nicolier ili maršal Marmont???

Dva čovjeka, dva različita stava prema životu. Po jednom se zove poznata ulica u Splitu, drugoga se sjećamo samo par dana oko Dana sjećanja na vukovarsku žrtvu.

Tko od njih više zaslužuje da bude spominjan, da bude poštovan??? Pita se jedan naš sugrađanin KREŠIMIR JELOVAC iz Splita na svom facebook profilu. Pitanje koje zaslužuje pažnju:
Zašto ovo pišem? Nakana mi je gradonačelniku Krstuloviću i Gradskom vijeću predložiti da se Marmontova ulica preimenuje u Ulicu dragovoljca Jeana Michela Nicoliera i da se u nju postavi spomen ploča s njegovim imenom, kao daleko bolji znak prijateljstva i veze Hrvata i Francuza. Molim vaše mišljenje za ovu zamisao. Ako vas se svidi šerajte post svojim kontaktima i predložite mi što dalje.

JEAN-MICHEL NICOLIER ILI MARŠAL MARMONT???
Svi blagdani, obljetnice, spomendani i slični vele-dani imaju ulogu da čuvaju i evociraju zajedničke uspomene i vrijednosti. U ove dane spomena na pad i žrtvu Vukovara često se spomene i ime mladog Francuza iz gradića Vesoul – Jeana-Michela Nicoliera.

Nakon pada Vukovara JNA ga je ranjena odvela iz vukovarske bolnice, zajedno s ostalim zarobljenim hrvatskim braniteljima Vukovara i nakon zlostavljanja u konc logoru, drugi ili treći dan nakon zarobljavanja ubijen je „sadejstvom“ četnika i JNA na Ovčari.

Ranjen je bio u obrani Sajmišta 9. studenog od gelera, a devet dana kasnije, nakon pada Vukovara, vojnici JNA su ga iz bolnice odveli na Ovčaru i predali četnicima. Prema iskazu onih sedmorice koji su preživjeli Ovčaru, dva dana nakon dovođenja u Ovčaru, u hangar sa zarobljenicima ušao je neki Kemo, i pitao gdje je Francuz. Nicolier se javio. Odmah je uslijedilo premlaćivanje. Napola mrtvog, metkom ga je dokrajčio neki četnik Spasoje Petković zvani Štuka. Svjedoci se sjećaju i da mu je mrtvome uzeo 20 franaka iz džepa.

Na ovaj dan sjećamo se Jean-Michela Nicoliera kao nekog dragog prijatelja, iako ga nitko od nas nije poznavao. Slika je to nepopravljivog idealista kojemu je nekoliko puta bilo nuđeno da se izvuče iz opsjednutog Vukovara, onda kada je pad grada već bio vidljiv i neizbježan, ali je on to odbio.

O njegovom kratkom životu te posebno hrabrom odabiru da krene braniti pravo na slobodu nekih dalekih i nepoznatih ljudi lani je snimljen i topao dokumentarac redatelja Branka Ištvančića „Sve je bio dobar san“. Vjerujem da smo ga svi vidjeli, a tko nije, neka si to stavi među prioritete. Iz tog filma svatko će upamtiti za cijeli život Jean-Michelov blag osmijeh i par jednostavnih riječi koje su ocrtale njegov lik poput cijelog romana:
„- Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.“

Samo to i ništa više. Ovo je zadnje ostalo zabilježeno u kamerama francuske TV. Zadnje od Jean Michela.

U našem gradu postoji ulica koja nosi ime jednog drugog Francuza – maršala Marmonta. Većina splićana ne zna mu ni pravo ime i jedva zna da je nekako bio povezan s Napoleonom. Ne znaju ga čak ni kao Napoleonova generala, njegova pobočnika iz osvajanja po Italiji, koji je predvodio niz Napoleonovih vojni, pa tako i osvajanje Venecije i jugoistoka Europe.

Oko tog imenovanja traju kontroverze od početka.

Uvijek se kaže da je liberalni dio građanstva i ponešto plemstva sa žarom dočekao Napoleonovu vojsku kao svoje, te da iza ovog čudnog imenovanja ulice stoje baš te težnje. Navodno je francuska vojska u naše krajeve donijela neke elemente napretka, prosvijećenost itd, itd, što u nekim odlukama te kratkotrajne vojne uprave i može biti dokumentirano, ali neospornim ostaje da su Napoleon i Marmont bili osvajači. O nekakvom redu u tadašnjim trupama bilo čije tadašnje vojske, koje su se redom prehranjivale i opskrbljivale otimanjem od lokalnih ekonomija ne treba puno argumentirati. O nasiljima koje su tada činili francuski vojnici moglo se i pročitati u povijesnim prikazima (F.Baras i drugi). Na koncu, treba se sjetiti i pokolja i svog ostalog spektra zvjerstava „nad civilnim stanovništvom“ koje su Marmontove trupe počinile tada u našim Poljicima.

Splićani, a posebno oni liberalno orijentirani, ne priznaju generala Marmonta čak ni kao konačnog ugušitelja te liberalne građanske revolucije, časnika koji je pomogao uzurpaciju legalne vlasti od strane diktatora Napoleona. Napoleonovo preuzimanje vlasti u povijesnim knjigama se smatra krajem Francuske revolucije. Marmont bi po tim „progresivnim kriterijima“ trebao biti negativno ocijenjen. On je, u prvom redu, omogućio da se u Francuskoj, umjesto kralja, instalira novi car – Napoleon Bonaparte. Time je doprinio da se u narednim desetljećima u cijeloj Europi dogodi puno zla i stradanja. Samo je svojim pohodom na Rusiju Napoelon umorio oko 400.000 svojih vojnika. Napoleon je bio Hitler svojeg doba, a Marmont Rommel svojeg doba. Kako se to ne vidi?

Ipak, Split Marmonta časti... već desteljećima... Zašto? Radi gradnje cesta po Dalmaciji, radi Kraglskog Dalmatina? Pa ceste su njemu trebale služiti, a u vječnoj bojazni od protuudara Kraglski Dalmatin je bio logičan korak prema privlačenju lokalnog stanovništva i na taj način slabljenje političkih pozicija francuskim neprijateljima.

O Marmontu se zaista malo zna u Splitu koji ga časti ulicom u centru. Ne zna se ni to da je na koncu ostao bez domovine, jer je nakon pada Napoleona služio i novom Burbonskom kralju Francuske, a protiv revolucije koja se 1830. godine digla protiv kralja borio se taman toliko dok nije shvatio da će izgubiti boj. Na isti način je okončao i zadnje bitke u Napoleonovoj službi. Kada je neuspješno okončao suzbijanje revolucije 1830.godine, zajedno s kraljem povukao se iz Francuske i nikada mu nije bilo odobreno da se u Francusku vrati. Dakle, (neuspješno) je služio svakog gospodara koji ga je dovoljno platio, reklo bi se.

S druge stane, odlazeći iz Francuske Jean-Michel Nicolier rekao je svojoj majci:
"Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se.“ Nije se vratio. No stekao je vječni ugled u Vukovaru i Hrvatskoj.

Zašto ovo pišem? Nakana mi je gradonačelniku Krstuloviću i Gradskom vijeću predložiti da se Marmontova ulica preimenuje u Ulicu dragovoljca Jeana Michela Nicoliera i da se u nju postavi spomen ploča s njegovim imenom, kao daleko bolji znak prijateljstva i veze Hrvata i Francuza.

Molim vaše mišljenje za ovu zamisao.

Ako vas se svidi šerajte post svojim kontaktima i predložite mi što dalje.

Zanima te i ovo?