Kao stručnjak za tenkove i oklopnu borbu sa svojim znanjem bio je više nego dobro došao u trenutku napada na Hrvatsku. “Vatreno krštenje” doživio je na Banovini, a potom dolazi u 4. gardijsku, u kojoj je ostao do kraja. Kad kažemo do kraja, onda tako i mislimo. Pauk je poginuo 09.10.1995. godine, kada je rat za mnoge bio gotov. Matijaša je smrt zadesila tijekom akcije Južni potez u sukobu sa srpskim snagama na ulazu u Mrkonjić – Grad. Svake godine uoči obljetnice smrti ovog velikana, njegovi suborci oživljavaju sjećanja na njega i ponovno se prisjećamo veličanstvenog govora fra Ignacija Vugdelije na Andrijinom sprovodu, prenosi Dnevno.
Smrt u zadnjim danima rata
Umirovljeni pukovnik Nediljko Grubišić o njegovoj pogibiji kratko je izjavio:– Pauk je poginuo u akciji Južni potez i to rikošetom metka strojnice koji je ispucan s neprijateljskog, onesposobljenog tenka! Poginuo je u zapovijednom vozilu, a dio metka ga je pogodio iza lijevog uha.Smrt od metka, mnogi će reći, posljednjeg dana rata, svjedoči o bliskoj borbi te predanosti i hrabrosti Pauka čiji odlazak većina njegovih suboraca ne prihvaća ni danas.Njegova supruga Nada potvrđuje da je Andrija Matijaš Pauk bio isključivo i prije svega – vojnik. Podijelila je s nama riječi koje je često izgovarao:– Moja stranka je Hrvatska vojska, a politika je mlaćenje prazne slame – kazivao bi moj suprug, okretao leđa politikanciji i vraćao se na bojišnicu.
Govor koji je rasplakao heroje
Sprovod Andrije Matijaša Pauka zauvijek će pamtiti svi oni koji su imali čast da se od njega oproste. Veličanstveni govor fra Ignacija Vugdelije na sprovodu ovog hrvatskog viteza rasplakao je i najokorjelije vojnike i generale koji su se došli pokloniti Pauku:
“Pao je junak, jedan od brojnih koji kroz ovih nekoliko godina padaju da bismo mi mogli živjeti. I velik je to pad… Zar suze u očima naših bojovnika, pripadnika 4. brigade, o tome rječito ne govore? I ide narod, i ide njegovo veličanstvo hrvatski narod prema svom zemaljskom cilju, sigurno ide zahvaljujući onima koji poput hrastova padaju, zahvaljujući onima koji poput Andrije dadoše živote svoje… Kad god netko od velikih završi svoj zemaljski put, narod se zaustavlja i plače… Jedno vas molim… Kad vas sutra vaš sin ili unuk upita “što je to bilo 90-tih, kako smo došli do ovoga što imamo”, kažite im jednostavno: “Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili narod prema budućnosti, prema sreći”. A kad budete nabrajali imena onih koji su narod doveli do cilja, nemojte, molim vas, zaboraviti ime Andrije Matijaša Pauka”.
