Jučer smo proslavili Uskrs - najveći kršćanski blagdan. Toga dana veliki broj vjernika odlazi na mise kako bi slavili uskrslog Krista, no ove godine, misna slavlja jedino se mogu pratiti online putem.
Tako je i Križni put u Vatikanu, bio potpuno drugačiji no ikada, a pojedini svećenici dalmatinskih župa najčešće emitiraju mise putem Facebooka.
I splitsko-makarski nadbiskup, Marin Barišić, pridržava se pravila i onoga što je Stožer preporučio.
Zanimljivo je razmišljanje dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, don Mladena Parlova, koji se u emisiji 'Bujica' osvrnuo na cijelu situaciju koju je koronavirus izazvao i u crkvama.
Don Mladen ima svoje mišljenje o koroni i kaže da se 'može raspravljati o tome koliko je cijela priča opravdana ili ne i što su njezini uzroci', međutim, važno je istaknuti nešto drugo:
- U ovim trenucima, kada su vjernici u strahu od pandemije, trebalo im je omogućiti utjehu. Vjernik je naučen promatrati svoj život pod vidom vječnosti. U ovoj krizi pandemije, Crkva se predstavlja kao podružnica Crvenoga križa ili Stožera za civilnu zaštitu! Pa, to nije uloga Crkve! Uloga je Crkve, a to kaže zadnji kanon zakonika kanonskoga prava – Lex suprema eclesie, sau stanimarum - Vrhovni zakon Crkve je spasenje duša.
Po mišljenju don Mladena, vjernike se nije smijelo lišiti slavlja svetih misa. Kaže da su se svećenici trebali angažirati i služiti Božju riječ u ovo vrijeme kada je to najpotrebnije.
- Svećenike je čak trebalo potaknuti na herojski angažman i ljubav da umnože svete mise, ako kaže Stožer da ne može biti više od toliko i toliko ljudi, trebali su reći da će biti i deset misa, ako treba - da svi koji budu htjeli, koji su željeli imati tu utjehu da im bude omogućen pristup Božjoj utjesi i ljubavi.
Mislim da Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed! Ako je Božja zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, Crkva ne može to ukuniti i reći da se ne mogu slaviti svete mise – misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti, mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći.
Na pitanje jesu li naši preci imali snažniju vjeru u Boga, od nas, don Mladen Parlov je rekao:
- Sve ovo traje već od konca 17. stoljeća, kada s prosvjetiteljstvom, polagano u prvi plan dolazi snaga ljudskog razuma i uma, onda polagano s nihilizmom i komunizmom, svim tim procesima koji polako utječu na mentalitet svijeta u kojem živimo, polako slabi vjera u onostrano i dragoga Boga. Danas nitko ne govori o raju, paklu i čistilištu. Govorimo samo kao da je tu život, a to nije istina za vjernike. Naš identitet je u biti, molitva vjerovanja. Kad kažemo da vjerujemo u život vječni - amen. Život vječni je velika nada, koja bi trebala animirati svakoga kršćanina kroz njegov život i svi životni izbori moraju biti animirani tom velikom nadom da Bog svojoj djeci, svim ljudima, nudi sudjelovanje u svojem božanskom životu. Mi to nazivamo život vječni – život ljepote, dobrote, svega onoga za čim naše srce žudi… Malo tko danas o tome govori.
Sve što je Don Mladen Parlov rekao, možete pogledati od 33.minute OVDJE.
