Neki malo pospani, ali svi nasmijani. Naša Karla nas je nasmijavala svojim izjavama i uporno je ponavljala "jamite sok". Uslikali smo se kod našeg sv Franje, pomolili se i polako pošli put Međugorja. Dug je put pred nama, ali mi smo se odlično provodili. Dok smo još bili odmorni to je bilo ludilo, ali dođe nama naša Polugrna. Mislim da se svi slažemo da je to najteži dio puta. Našli smo se na vrhu i malo "zamezili". Bilo je svega od sendvića, pizza, slatkiša, čajne, pršuta... Neki su se mazali kremama i tako :)
Odmorili smo se i put se nastavlja dalje. Dolazi nam Ivino Bovo... tu je već počelo pjevanje, skakanje, fore-bacanije, smijeh... Neki su pravili parodije na neke pjesme pa je tako nastala "Ivanova ledina". Dok smo prolazili kroz Bovo ljudi su već bili ispred kuća i pozdravljali nas. Uz glasan smijeh približili smo se našoj čatrnji.Tu smo opet pojeli iako nismo bili gladni, ali što bi se reklo "BOLJE IZGUBIT SELO NEGO OBIČAJ". Iva i ja smo imali jednu recitaciju. Put se trebao nastaviti dalje. Rastavili smo se na manje grupice. Svaka grupa je slavila Boga na svoj način. Prvo bi se pomolili, a nakon toga smo pjevali (uz mnoge falševe) i veselili se sve do našega poznatog igrališta. Opet smo pojeli nešto iako smo svi znali da nam to i nije baš potrebno, ali ne bi mi bili mi da ne jedemo. Neki su igrali nogomet, neki ležali, neki hladili noge dok smo mi neki jeli. Naše cure su se svidjele nekim momcima koji su odlučili dodat ih na facebooku (možda se tu rodi i nešto više, ali sačekat ćemo da pođu bar u 6.razred).
Nastavili smo dalje... Sada je bila glavna zabava. Mi ekipa koji smo išli zadnji smo odlučili malo pjevat... Počeli smo s duhovnim pjesmama da bi nakon nekog vremena (7minuta) prešli na svatovske... Iako nismo imali mladence nama je gorilo. Polako i sigurno uz pjesmu, mahanje okolnim ljudima Hamzića, smijeh približavamo se benziskoj gdje također odmaramo (jedemo). Tu nas je naš fra Želja počastio (taće od nas xD )... Idemo dalje.. "vrijeme je, okasnit ćemo na misu" ponavljao je Želja iako je do mise bilo još puuuno vremena...
Išli smo dalje. Pjesma se nastavlja. Poseban je osjećaj ići tako pomalo umoran, VELE uznojan, ali ipak sretan. Lijepo je viditi ljude okolo po prozorima, balkonima, ledinama kako smo im izvukli osmijeh na lice i kako nam veselo mašu. VELIKA DJELA SU U MALIM STVARIMA. Eto groblja. Tu u hladovini opet odmaramo, a slagao bi kad bi rekao da nismo jeli... Pojelo se tu poštenski, ali bitno je da ne boli (Iako su našu Ivu bolili prsti). Malo smo ležali, družili se i prije razdvajanja u grupe otplesali smo našu Waku Waku. Ne bi mi još dugo ustali da nije naišlo auto koje nas je pomelo. Put se nastavio u grupicama uz molitvu. Nakon molitve već smo bili blizu našeg cilja. Družili smo se putem, pričali, smijali, neki su prepričavali koliko su žuljeva dobili. Skupili smo se svi skupa blizu kružnog. Opet pojeli malo se odmorili i svi skupa pošli prema crkvi. Ja mislim da je to najduži dio puta. Napokon stigli smo pred crkvu. Kleknuli smo oko Gospe i otpjevali pjesmu i pomolili se, a onda smo se zaputili po obližnjim trgovinama, restoranima... Mi neki smo odmah otisli u restoran u wc i presvukli se i oprali zube (vjerujte poseban osjećaj). Jelo se i pilo (opet), a bome i slikalo. Otišli smo na sladoled, a potom smo pošli na misu. Nije pametna ideja bila sjesti u hlad jer smo odmah zakunjali. Ali dobro je.
Poslje svete mise smo se našli svi skupa i bacili se u potragu za autobusom. U busu nisu bili samo framaši nego i ostali župljani pa nam je bilo malo pousko ali študi, bilo je lijepo. Pomolili smo se i pošli u naš dragi Široki Brijeg. Još nismo otkrili motive zašto smo išli preko Blata, ali nema veze. Sada mi više nećete vjerovat, ali OPET SMO JELI. Ante je djelio napolitanku i govorio da mu je mater zabranila da je vrati kući (Antina mamo ako čitaš ovaj tekst znaj da se napolitanka pojela). Opet smo pjevali i polako se primicali našem Širokom. Neki su izašli na Pecari, neki u gradu, Klancu, a neki na Brigu. Polako smo se uz umor, smijeh i sreću razišli svojim kućama...
Vjerujem da se svi slažemo da je ovo bio poseban dan. Zahvalimo našoj Frami što nam je ovo omogućila. Izmolimo nešto za našu Framu. Recimo joj hvala za sve. Sada nešto za mlađe generacije (vjerujem da ste ovo već čuli) trudite se, volite i sudjelujte u Frami...vratit će vam se stostruko...Vjerujte..
P.S. Rekli su mi da ovaj tekst mora biti normalan za razliku od drugih mojih...Nadam se da je..
Mir i dobro...
Više o franjevačkoj mladeži čitajte OVDJE
