Čovjekova napast u tim trenucima jest ta da započne sumnjati u Božju dobrotu i automatski odustaje od molitve i odnosa s Bogom. Ako si ti zaista Bog koji me ljubiš, zašto nisi nešto učinio?
Danas nam Božja riječ donosi svjetlo tamo gdje su pitanja uvukla naš razum u tamu. Mojsije je molio uzdignutih ruku na brdu dok su se Izraelci borili protiv Amalečana. Tekst govori kako su mu uzdignute ruke (koje su znak blagoslova) počele biti teške i, da u tim trenucima nisu bili Aron i Jošua da mu ih pomognu držati, Mojsije bi zasigurno klonuo, a Izraelci bi izgubili.
Evanđelje govori o udovici koju tlači tužitelj (tužitelj je slika đavla koji nas optužuje za zla na koja nas je on sam natjerao da činimo). Ona vapi nepravednom sucu, doslovno mu dosađuje! Taj sudac, iako je nepravedan, ipak joj pomaže zbog tog da ju skine sa svojih leđa. Ako je tako postupio nepravedni sudac, koliko će Bog više stati na stranu svoje djece koju neizmjerno voli?
Potrebna je neprestana molitva, neprestani odnos s Bogom kako bismo pobijedili ono zlo koje nas pokušava udaljiti od Boga. Može nam se dogoditi da kao i Mojsije izgubimo snagu i ne možemo više moliti. Tada treba biti ponizan i dozvoliti da drugi za nas mole, da nam pomognu da ne klonemo.
Možemo osjetiti svu odbojnost prema molitvi i gađenje prema Bogu, ali ne smijemo pristati na to zlo koje se iz nas rađa, ne smijemo slušati taj glas tužitelja, već vjerom moramo prionuti (kroz molitvu) uz Boga koji je zaista pravedan i čuje vapaj naših molitava.
Božje vrijeme nije naše vrijeme, stoga valja sačuvati vjeru da će Bog djelovati kada je najbolje za nas, a ne kada mi to želimo i kako želimo. Bog najčešće djeluje pred sam kraj dana, odnosno kada naše snage popuste. Tada njegova milost uskače i djeluje.
fra Mario Berišić
