Kardinal je naglasio da je žrtva na križu i Euharistijska žrtva jedinstvena žrtva. Arinze naglašava: „…kod svete mise sjedinjuje Krist Crkvu sa sobom u prinošenju ove žrtve.” Na oltaru je prisutan cijeli Krist. U žrtvi i sakramentu presvete Euharistije pokazujemo našem Gospodinu Isusu Kristu, Bogu i čovjeku, čašćenje, strahopoštovanje, poklon, zahvalu i ljubav.
Sa žalošću, mnogi uzimaju do znanja da je u našoj Crkvi na djelu zastrašujuće opadanje strahopoštovanja. Temelj ove velike zabrinutosti leži u tome da euharistijski misterij u životu Katoličke Crkve zauzima središnje mjesto. Što znači strahopoštovanje? Gdje je ključ strahopoštovanja prema Euharistiji? Kasnije ćemo razmišljati kako se pokazuje strahopoštovanje prema Euharistiji u njezinom slavlju, njezinom primanju, klanjanju svetoj Euharistiji izvan mise.
I. Vjersko strahopoštovanje
Strahopoštovanje je način kojim pokazujem čašćenje i poštovanje (respekt) prema jednoj osobi. U prvom redu Bogu, ali isto tako i vlastitim roditeljima, državnim autoritetima, i vjerskim vođama. Ovdje ćemo se usredotočiti na strahopoštovanje prema Bogu , u osobi Isusa Krista, u žrtvi i sakramentu presvete Euharistije.
Bog je svet. On je uvijek svet. „Svet, svet, svet, je Gospodin nad vojskama. Puna je zemlja slave njegove”, pjevaju serafini pred Božjim prijestoljem (Iz 6,3). On je svet u samome sebi. On sve nadvisuje i boravi u nedostupnom svjetlu (usp 1 Tim. 6,16).
Jedna od zadaća religije je da pokazuje strahopoštovanje pred Bogom, da slavi njegovo ime i da časti sve što je povezano s njim: osobe, mjesta ili predmete. Kardinal Newman naglašava potrebu ovog strahopoštovanja pred Bogom. „Da li su stid i strahopoštovanje kršćanski osjećaji ili ne? Nitko ne može, razumski, u to posumnjati.
Postoje osjećaji koje bismo – čak i vrlo intenzivno – imali ako bismo promatrali uzvišenog Boga. To su osjećaji koje bismo stvarno trebali imati, kad bismo bili svjesni njegove prisutnosti. U mjeri u kojoj vjerujemo da nam je Bog dostupan, u toj mjeri bismo trebali imati i te osjećaje. Ako ih nemamo, znači da nismo svjesni, da ne vjerujemo da je on dostupan.” (J.H.Newman, navedeno u Katekizmu katoličke Crkve 2144). Ovo strahopoštovanje pripada Bogu Ocu, Sinu, i Duhu Svetomu. Posebno strahopoštovanje prema Isusu u Betlehemu, na Galilejskom jezeru, na križu i u presvetoj Euharistiji.
II. Euharistijsko vjerovanje kao temelj poštovanja
Katolička vjera u presvetu Euharistiju je temelj poštovanja ove žrtve i sakramenta. Kao žrtva je presveta Euharistija žrtva tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista vječnom Ocu na sakramentalan način, za žive i mrtve.
Žrtva na križu i euharistijska žrtva je jedna te ista žrtva: „Jer žrtveni dar je jedan i isti, onaj isti koji se nekoć na križu žrtvovao, žrtvuje se danas po službi svećenika, ali način žrtvovanja je drugačiji.” (Tridentski sabor DS 1743, kao i KKC 1367) U svetoj Misi Krist združuje svoju Crkvu sa sobom u prinošenju ove žrtve, i usprkos toga, ostaje Veliki svećenik i žrtva.
Sakrament presvete Euharistije je tijelo i krv, božanstvo i čovještvo, cijeli Krist, prisutan na našem oltaru, kad se izgovaraju uzvišene riječi pretvorbe. Koncil u Tridentu je to jasno rekao: „Jer je to rekao Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj, ono što nam donosi pod prilikom kruha je doista njegovo tijelo, takva je vjera uvijek vladala u Crkvi Božjoj, i to sada ovaj Koncil ponavlja: Po posveti (konsekraciji) kruha i vina se događa potpuna promjena cijele supstancije kruha u supstanciju tijela Kristova, našeg Gospodina, a supstancija vina u supstanciju krvi Njegove. Ovu promjenu je sveta Katolička Crkva uvijek nazivala u vlastitom smislu pretvorba ili transupstancijacija. Zato su u presvetom sakramentu Euharistije: „tijelo i krv zajedno sa dušom i božanstvom našeg Gospodina Isusa Krista i zato sadrži cijelog Krista (Tridentinski koncil: DS 1651, kao i KKC 1374).
Drugi vatikanski sabor ovako sažima našu vjeru u Euharistiju: „Na Posljednjoj večeri, u noći kad je bio predan, ustanovi euharistijsku žrtvu svoga tijela i krvi da tako nastavi, kroz vjekove, dok konačno ne dođe, žrtvu križa i tako povjeri Crkvi, svojoj zaručnici, spomenčin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament divljenja, punog milosrđa, znak jedinstva, svezu ljubavi, pashalnu gozbu, u kojoj se Krist blaguje, ispunja srce milošću i daje nam se zalog buduće slave.” (Sacrosantum concilium, 47)
Ovaj najdublji temelj naše vjere tumači i razjašnjava zašto se Crkva klanja Kristu u presvetoj Euharistiji. To je klanjanje, kult latrije, jedino Bogu određeni znak i način poštovanja. „U svetoj Misi vjerujemo da je zaista Krist prisutan pod prilikama kruha i vina, među ostalim, se i zato klanjamo ili duboko prigibamo u znak poklona. (KKC 1378) Prisjetimo se himna velikog teologa Tome Akvinskog:
Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš.
Što pod prilikama tim se sakrivaš.
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
Al za čvrstu vjeru dosta je što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom
Istine nad ovom nema istinom.
I Crkva se drži ove vjere bez ikakvog sustezanja. Isti Toma Akvinski koga se još naziva i Doctor angelicus – Anđeoski učitelj – u himnu „Hvali Sion” pjeva :
Nauke nam svete glase
Kruh u tijelo pretvara se
Vino u krv Gospodnju
Ne shvaćamo, ne gledamo.
Al po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.
Da bi pravilno mogao poštovati presvetu Euharistiju, svaki katolik treba imati pravilni uvod (pouku) i stalan rast u vjeri. Drugi vatikanski koncil kaže, o obvezi našeg prihvaćanja Objave, riječima svetoga Pavla: „Bogu koji se objavljuje dugujemo „poslušnost vjere” (Rim 16, 26: usp Rim 1,5; 2 Kor 10, 5-6). Tu se potpuni čovjek predaje Bogu u slobodi, po kojoj se „podlaže voljom i razumom Bogu koji se objavljuje” / I. Vat.koncil Dei Filius, DS 3008)”i njegovu objavu prihvatiti” (Dei verbum 5,5)
Kod nekih katolika nedostaje ovo primjereno poštovanje, jer je njihova vjera tako siromašna i puna nedostataka i sumnji. Katehisti ne mogu pretpostavljati da svatko posjeduje takvu punu vjeru. Zato treba nauk Crkve, o presvetoj Euharistiji, sistematski prenositi. Propovijedi trebaju imati čvrst temelj u Svetom pismu, u liturgijskim tekstovima i službenim Crkvenim dokumentima. Propovijedi treba posvetiti posebnu pozornost, jer je to, za većinu katolika, jedina situacija gdje doista mogu susresti pravu nauku Crkve da bi im se pomoglo da uvijek i sa sve više vjerodostojnosti, znaju, žive i ljube. Brižno studiranje Katekizma Katoličke Crkve može, u svakom slučaju, pomoći rastu vjere.
III. Čašćenje u euharistijskom slavlju.
Kao što je već rečeno, katolička vjera se pokazuje u svim oblicima čašćenja i slavljenja presvete Euharistije ili svete misne žrtve.
U Misi služi posvećeni (zaređeni) svećenik u ime Kristovo. On za zajednicu nije samo predstojnik koji vodi neki okupljeni zbor. NE! On moli u ime Kristovo, on propovijeda u Kristovom autoritetu. On posvećuje kruh i vino u ime i u osobi Krista. On prinosi (žrtvuje) Krista Bogu, nebeskom Ocu. On daje tijelo i krv Kristovu vjernicima, blagoslivlja i otpušta narod sa zadaćom da budu (žive) ono što vjeruju.
Zato trebaju mnogi pokreti (i ponašanje) svećenika biti pravilni znakovi euharistijske vjere i ljubavi. Iako je Krist glavni celebrant (slavitelj) koji se služi službom svećenika kao svojim instrumentom, ponašanje svećenika utječe na cijelu zajednicu.
Zato je vrlo važno da okupljena zajednica pokazuje strahopoštovanje. To se pokazuje točnim i pravovremenim dolaskom na misu, time da su spremni kad Misa počne, svojim pjevanjem, stajanjem, klečanjem i sjedenjem, pa i u važnim dijelovima, ostati u tihoj molitvi. Žalosno je gledati kako ljudi dolaze sa zakašnjenjem na Misu, kako preko Mise čitaju novine, kako počnu jedan s drugim preko Mise pričati, pa kad se dade blagoslov, kako izlaze iz crkve kao da izlaze iz kazališta ili stadiona.
Mnoge sakupljene zajednice ne paze na trenutke tišine, (npr. nakon čitanja, propovijedi ili poslije svete Pričesti). Ponekad je to svećenik koji ima više misa pa mu se žuri. Neki put je to zbor koji tišinu ispunja pjevanjem,. Negdje opet ljudi u klupama imaju poteškoće sa održavanjem tišine, jer nisu nikada naučili izreći osobnu molitvu.
Opasnost horizontalnog usmjerenja, u mnogim euharistijskim slavljima, je vrlo stvarna i velika. Tako se mnogi svećenici, ali i laici tako ponašaju kao da je najvažnije da ljudi dođu, kao da dolaze na misu da se međusobno susretnu, da se međusobno pozdrave i čak da se malo porazgovore. NE! Za takav horizontalizam nema mjesta kod slavljenja Mise. Dolazimo na Misu najprije da bismo Boga slavili, njemu se klanjali i zahvaljivali, njemu se molili, molili za oproštenje grijeha i iznosili mu svoje potrebe. Nismo mi središte, nego Bog je središte!
U slavljenju presvete Euharistije treba se pokazati da smo jedno tijelo i jedna duša. Na primjer poklecanjem koljenom do zemlje na ulazu i izlazu iz crkve, pred svetohraništem. Pokloniti se ondje gdje to liturgijske knjige predviđaju za vrijeme svete Mise, poklecanjem ili naklonom kod primanja svete pričesti. Čisto i uredno održavanje oltara i svega što služi svetoj Misi. Određeno liturgijsko ruho kod svećenika i ministranata, ponašanje puno poštovanja ljudi kod ulaza i izlaza iz crkve.
Strahopoštovanje uključuje i poštivanje propisa Crkve u vezi oltara, svetog prostora, čitanja i pjevanja. Glazba treba biti odgovarajuća teološki, liturgijski i estetski lijepa i tako dovesti do izražaja dubinu slavlja. Trivijalna i banalna glazba ne potiče na poštovanje i čašćenje.
U mnogim zajednicama postoje izvanredni pomoćnici za pričest, koji pomažu svećeniku i đakonu pri većem broju pričesnika. Ima ih mnogo. I zloupotreba je ako laici misle da, kao izvanredni službenici, mogu činiti sve što čine svećenici. Tu je manjak strahopoštovanja. Tu je slaba teologija.
Mnogi ljudi misle i htjeli bi da se Misa slavi kao prije 1970. godine. Greška je u tome što žele svoje vlastite ideje unijeti u Misu protivno jasnih linija II. Vatikanskog sabora. (Usp. SC 22) Ako se sveta Misa slavi s vjerom i strahopoštovanjem, pa i ako se pjeva na latinskom jeziku, time će se vjera i pobožnost katolika prikladno hraniti.
IV. Strahopoštovanje pri primanju presvete Euharistije
Pojedini katolik koji prima Isusa u svetom sakramentu Euharistije, ima različite mogućnosti kako će pokazati svoje strahopoštovanje. Najvažniji znak strahopoštovanja je da prima svetu Pričest u stanju milosti. Svaki katolik koji se, na žalost, nalazi u stanju grijeha, je dužan ići na ispovijed i primiti odrješenje, prije nego pristupi euharistijskom stolu. Tridentinski koncil uči: „da se svaki smrtni grijeh mora ispovjediti, po božanskoj odredbi.”(DS 1680) A Crkveni zakonik kaže jasno:„Osobna i potpuna ispovijed i odrješenje tvore redoviti put po kojemu se vjernik, koji je svjestan teškoga grijeha, pomiruje s Bogom i Crkvom, samo psihička i moralna nemogućnost oslobađa ovakve ispovijedi; u tom slučaju može se oproštenje dobiti i na drugi način.” (Kan. 960) Papa Ivan Pavao II. moli, u svom apostolskom pismu Misericordia Dei, od 7. travnja 2002., biskupe i svećenike, da čine sve moguće kako bi omogućili vjernicima osobno primanje sakramenta pokore.
Žalosno je da u mnogim župama mnoštvo ljudi redovito prima svetu Pričest, ali vrlo rijetki primaju sakrament ispovijedi. Mnogi šetaju s teretom teškog grijeha na duši. Neki od tih ljudi su zavedeni krivim mišljenjem da samo neki mogu učiniti teški grijeh, ili da poneko djelo nije teški grijeh, ili da ne mora prihvaćati kao teški grijeh ono što Crkveni autoritet naziva teškim grijehom (poput pobačaja, sprečavanja začeća, zajednički život bez vjenčanja ili eutanazija) neki kažu da je dovoljno slijediti svoju savjest. Katolik, koji doista želi posvjedočiti pravo strahopoštovanje, učinit će sve da bude u stanju milosti, prije nego se približi Euharistijskom stolu.
Pokazujemo naše strahopoštovanje i načinom kako primamo svetu Pričest. Bilo klečeći ili stojeći, bilo na usta ili na ruku, kako smo odjeveni, kako pristupamo (idemo) k Pričesti, kako zajedno sudjelujemo kod pjevanja, sjedenja, stajanja, slušanja, klečanja, sve to ukazuje na našu vjeru.
Osobna molitva nas pripravlja na ispravno sudjelovanje u liturgijskim činima i pomaže nam da primamo plodove. Ovo posebno kod primanja svete Pričesti. Pripazimo: „U svetoj liturgiji ne iscrpljuje se cijelo djelo Crkve”. (SC 9) Trebamo znati da trebamo i osobnu molitvu, razmišljanje, meditaciju, nutarnju molitvu, neprestano obraćenje i obraćanje našeg srca Bogu u sve većoj želji da se sjedinimo s Kristom. Sve nam je ovo potrebno i pomaže nam u čašćenju ovog velikog misterija.
Iz osobnog strahopoštovanja može pričesnik imati želju, nakon Pričesti kleknuti ili sjesti, u tihoj zahvalnosti. I svećenik koji slavi i zbor trebaju ovo imati na umu i dati za to prigodu. I za svećenike i za vjerne laike vrlo je preporučljivo da se mole prije i poslije Mise.
I nema nikakvog razloga za vjerovati da je to nepotrebno. Upravo u našem bučnom svijetu, takvi trenuci, tišine, promišljanja, molitava priraslih srcu, mnogo su potrebniji i važniji nego ikad prije. I lijepo je svjedočanstvo ako se čuje: „Deset minuta nakon mise župnik se moli i zahvaljuje za misu. Pa nakon deset minuta možete me susresti.” I zašto to svećenik ne bi mogao reći pred vjerničkom zajednicom? Strahopoštovanje ne dolazi automatski. Ono se mora hraniti, razvijati i treba ga prakticirati.
V. Štovanje svete Euharistije izvan Mise
Nakon svete Mise Isus ostaje prisutan u euharistijskom misteriju. „Euharistijska prisutnost Isusova” govori Katekizam Katoličke Crkve, „počima u trenutku posvete (konsekracije) i traje tako dugo dok traju euharistijske prilike. (KKC 1377) To je temelj čašćenja presvete Euharistije izvan svete Mise. „Katolička Crkva presvetoj Euharistiji, ne samo za vrijeme Mise, nego i izvan nje, iskazuje čašćenje i klanjanje, tako što, s velikom pažnjom, čuva posvećene hostije, izlaže ih vjernicima na štovanje i nosi u svečanim procesijama.” (Pavao VI Mysterium fidei, 56; usp KKC 1378)
Tu se razjašnjava zašto štovanje Euharistijskog misterija u presvetom sakramentu cvjeta u toliko različitih oblika: ure klanjanja, vrijeme izlaganja Presvetog (dugo, kraće, godišnje, četrdesetsatno) Euharistijski blagoslovi, Euharistijske procesije, Euharistijski kongresi. Poznat je blagdan presvetog tijela i krvi Kristove u cijeloj zapadnoj Crkvi zbog lijepih liturgijskih tekstova kao i veličanstvenih procesija. Sam papa vodi takvu procesiju u Rimu od Svetog Ivana na Lateranu do svete Marije Velike.
Bilo bi pogrešno misliti da Crkva daje manje važnosti manifestacijama vjere. Naprotiv, suprotno. Mislite na sljedeće dokumente: Mysterium fidei – enciklika Pavla VI. 1965.; Eucharisticum mysterium – instrukcije svete kongregacije obreda 1967; Rituale romanum, o svetoj Pričesti i čašćenju euharistijskog misterija izvan Mise, iste kongregacije 1973., pa pismo Ivana Pavla II. o štovanju presvete Euharistije 1980. i konačno enciklika istog pape iz travnja 2003. nazvana „Ecclesia de eucharistia” i instrukcija „Redemptionis sacramentum.”
Tabernakulu u kojem se čuva presveti oltarski Sakramenat se, oduvijek, daje posebno značenje. Paragrafi 314 do 316 Općeg uvoda u rimski Misal traže za njega jedno povlašteno mjesto u crkvi. Tabernakul bi trebao biti u jednom dijelu crkve, doista uzvišen, plemenit, uzdignut, lako uočljiv, lijepo okićen i prikladan za moljenje. On bi trebao biti ili u svetištu (prezbiteriju), odijeljen od oltara slavljenja Mise, ili postavljen u posebnoj kapeli prikladnoj za klanjanje vjernika i osobne molitve spojenoj sa crkvom i dolično urešenoj.
Vječno svjetlo ispunjeno uljem ili voskom u blizini tabernakula gori da nam pokaže da je Isus tu. Usporedite ovo službene instrukcije s onim što se nalazi u nekim crkvama, posebno onima koje su po krivim reformama obnovljene. U nekim takvim crkvama nitko ne može reći gdje je tabernakul.
Stvarno se može reći: „Uzeli su Gospodina moga i ne znamo gdje su ga stavili!” (Iv 20,13) Kongregacija za kler u instrukciji od 4. kolovoza 2002. svećenicima kaže: „Presvetu Euharistiju čuva se u tabernakulu kao „duhovno srce vjerskog i župskog zajedništva.” Bez štovanja Euharistije kao vlastitog kucajućeg srca župa će okržljaviti. Ako želite da vjernici rado i s radošću mole, reče Pio XII. klericima Rima, budite pred njima kao primjer u Crkvi, gdje vi, njima na očigled, molite.
Svećenik koji se dostojnim ponašanjem i dubokom sabranošću poklanja pred tabernakulom je primjer koji izgrađuje, opominje i potiče na nasljedovanje u molitvi. (Svećenik, pastir i vođa župe, 21) Ima ljudi koji žele presveti oltarski Sakramenat častiti na koljenima, zato treba pred svetohraništem postaviti i takve klupe.
Vidio sam, u specijalno uređenim kapelama za 24 satno klanjanje, kako se vjernici slobodno bacaju na zemlju shodno svojim osjećajima, bez obzira na to što će netko o njima misliti. Ako netko stvarno vjeruje da je Isus Bog i čovjek ovdje stvarno dostupan, zar nije logično da se baci pred njim na zemlju?
Lijepa je praksa da ako su ljudi u blizini crkve ili kapele gdje se čuva Presveto, učine posjet našem Gospodinu, bilo kraći ili duži, već kako mogućnosti dopuštaju. Lijepa je praksa i puna hvale ako vjernici prolazeći mimo takvog mjesta naprave znak križa ili se poklone. Možemo nabrajati još brojne mogućnosti i načine kako se može pokazati vjera katolika u presveti Oltarski sakramenat i častiti ga.
Neka za nas moli blažena Djevica Marija, majka euharistijskog Gospodina i izmoli nam jaku vjeru u žrtvu i sakramenat presvete Euharistije. Takva vjera će donijeti plodove čašćenja, poklona i ljubavi, poticati naše sjedinjenje s Kristom i utjecati na kompletan naš kršćanski život.
