Bog uvijek ostaje pri svojoj odluci, a čovjek je može prihvatiti ili odbiti; iznova prihvatiti i iznova odbiti zlorabeći svoju slobodu. Upravo je stoga taj susret vrlo zamršena avantura, puna dramatičnih, tragičnih i katastrofalnih posljedica, ali i trijumfalnih pobjeda milosti. Sadašnjost i vječnost nisu samo u napetosti, nego i u suprotnosti, riječi i djela, duh i institucija, poziv na prihvaćanje milosti i odbijanja milosti. U tome svemu je itekako važan kontekst, i to onaj sadašnji.
„Svaki je trenutak danas sudbonosan, jer se u njemu može reći Bogu „da" i „ne", koji potom odjekuje kroz svu vječnost" (Lj. Rupčić). Ni jedan se trenutak sadašnjosti ne može preskočiti niti može ostati bez posljedica, bilo dobrih bilo loših. Ako to nije ostvaren susret Boga i čovjeka, tada je to susret s ništavilom i čovjekova osuda za ništavilo.
Uistinu svaki je trenutak vremena bremenit vječnošću. Nije nikakvo čudo da zbog masovne zlouporabe sadašnjosti, sumrak te iste sadašnjosti biva sve gušći i stravičniji. U današnjim kompleksnim odnosima i svjetskim zbivanjima, ni jedan trenutak vremena i mjesta ne smije nam postati pasivna scena. Sve ono moguće ne smije se svesti na postojeće, jer ono to nije. Niti misao na vječnost ne smije prezreti sadašnjost i omalovažiti njezine zadatke, nego ih mora poštivati i poticati. Pokreti i ideologije koje bježe od sadašnje stvarnosti kompromitiraju svoju budućnost.
Svako je vrijeme ne samo prigoda da se povijest piše, nego prvenstveno stvara. Pisati je može tko hoće, a stvarati je mora svatko. Upravo stoga nam je sloboda i sadašnjost darovana. Nitko nije iznimka, jer svatko je stvara, svoju osobnu, ali i svjetsku povijest – svjesno ili nesvjesno, radom ili neradom, poštenjem ili lopovlukom, istinoljubivošću ili lažima, oproštenjem ili gorčinom, razumijevanjem ili strahom, tolerancijom ili mržnjom, grijehom ili MILOŠĆU.
