Tog 2.travnja, 2005.godine, stajala sam na Trgu Sv. Petra i molila sam se za umirućeg Papu Ivana Pavla II.
Zajedno s tisućama drugih ljudi, došla sam kako bismo molili krunicu koju je nekoliko kardinala predvodilo te večeri. Molitve koje su odzvanjale trgom su bile svjedočanstvo sviju koji su došli bdijeti i moliti, jer smo osjećali kako će naš Papa otići u svoju nebesku domovinu te večeri.
Posjedovao je veliku ljubav za mlade i njegove posljednje večeri upućene nama te večeri su bile, “Tražio sam vas. Sad ste vi došli k meni, i zahvalan sam vam.” Doista smo došli k njemu kako bismo se oprostili.
U 21:37 sati, svjetlo u njegovoj papinskoj odaji se ugasilo. Svjetlo koje je uvijek ostajalo upaljeno do kasnih večernjih sati, se konačno ugasilo.
Zvona crkve Sv. Petra su počela zvoniti – 84 puta za godine koje je proveo kao hodočasnik na ovoj zemljji. Konačno se vratio u «kuću svog Oca.»
Šest dana kasnije, opet sam bila na istom trgu. Nebrojeno mnoštvo ljudi se protezalo uzduž ulice Via della Conciliazione i preko rijeke Tibar. Ljudi su radosno uzvikivali ono što je bilo napisano na natpisima oko njih - Santo Subito! Svetac smjesta!
Sv. Ivan Pavao II je već bio kanoniziran u milijunima srca diljem svijeta. Njegov život je bio dokaz kako je svetost moguća, čak i u našem modernom svijetu.
Upoznala sam Ivana Pavla II tijekom Svjetskog Dana Mladih koji se 2002.godine održavao u Torontu. Bilo je to nedugo nakon mog povratka u krilo Crkve, nakon godina traženja i lutanja. Za mene je vjera bila ništa drugo do kulturni identitet i to je tako bilo veći dio moga života. No, u Crkvi mog rođenja sam konačno pronašla odgovore na najdublje čežnje mog srca. Riječi te Crkve, prenešene kroz Papu, su ponovno probudile traženje u meni:
Isusa tražite dok sanjate o sreći; On vas čeka onda kada vas ništa drugo ne može zadovoljiti; On je ljepota koja vas privlači; On u vama budi čežnju za puninom zbog kojeg se nećete zadovoljiti nikakvim kompromisima; ON je taj koji vas tjera da odbacite maske lažnog života, izbore koje vam drugi žele nametnuti.
Duboka čežna je bila živjeti svetost, živjeti radikalni poziv na ljubav. Bila je to čežnja da imam stvarni odnos s Bogom Stvoriteljem, s Isusom Kristom. Moji nemiri su konačno utihnuli.
Kako je pala noć na blatnjavi teren u Downsview parku, nisam mogla ništa drugo nego razmišljati o toj istini. Gotovo milijun mladih se okupilo oko tog krhkog starca koji je tad imao 81 godinu. Mladi su jednoglasno uzvikivali, “Ivane Pavle, volimo te!”
Njegov odgovor? Nježan osmijeh pun ljubavi dok je svojom palom glavom mahao u ritmu naših povika.
Njegove riječi upućene nama su bile veliko i hrabro svjedočanstvo, poziv na radikalnu svetost i nadu.
Vi ste nada, mladi su nada. Nemojte dozvoliti da ta nada umre! Riskirajte živote radi nje! Nismo zbroj slabosti i promašaja, mi smo zbroj Očeve ljubavi koju ima za nas i naša stvarna sposobnost da postanemo odsjaj Njegova Sina.
Pokazao nam je kako je svetost ne samo izvjesna, nego i uzbudljiva. Njegova ljubav i povjerenje su nas motivirali i usmjeravali prema Kristu.
Dvije godine nakon tog nevjerojatnog događaja, spakirala sam se i krenula u Rim na studij teologije. Vjera koja je jednom bila miljama daleko od mene, sad je postala moj život i moj identitet. Žudila sam za tim da saznam više. Crkva mi je bila živa u Rimu. Rim je bio moja učionica, a Sveti Otac moj omiljeni učitelj.
Ono za čim sam čeznula, bilo je upoznati 264-og Petrovog nasljednika. I tako, sedam mjeseci kasnije, bila sam na Trgu kako bih mu posljednji put mahnula.
Nakon što su zvona odzvonila 84 puta, svi smo se vratili doma s težinom u srcima. Bili smo siročad. Naš Sveti Otac više nije bio s nama kako bi nas hrabrio. Petrova stolica je bila prazna.
Nekoliko dana kasnije, primila sam dar koji će zauvijek obilježiti moj život. Zamolili su me da čitam na španjolskom čitanje tijekom obreda Exsequiis Pontificis, papinog sprovoda. Bila sam bez riječi i ganuta do suza. Konačno ću moći biti s mojim Papom!
I tako, dok je tog 8.travnja, Trgom odjekivao zvuk ujednačen i zvonak kao najljepša himna, “santo subito” , pred sobom sam vidjela rijeku Božje milosti izlivenu u milijunima ljudi koji su se iskupili iz cijelog svijeta. Dok sam čitala čitanje iz Djela Apostolskih (10:34-43), mislila sam na mnoge prve kršćane koji su položili život za vjeru na tom mjestu. Kao i sveti Petar, i ja sam također pronašla onoga koji ima “riječi vječnog života.” (Ivan 6:68) Sveti Ivan Pavao II je bio taj koji mi je davao život u Kristu koji sam iznova darovan.
Naš Sveti Otac nam je pokazao pravo sebedarje načinom na koji je vodio crkvu tijjekom 26 godina.
Nakon što sam pročitala čitanje, prisutnost Duha Svetoga me preplavila. Vratila sam se na svoje mjesto i sa stotinama vjernika i svjetskih vođa skupljenima na tom mjestu, nastavila sam razmatrati ono što smo čuli.
Kako to da je glava Katoličke Crkve dotakla tolike ljude?
Zašto su oni bili tamo? Samo jedno objašnjenje mi se nudilo kao odgovor.
Sjedeći ondje i gledajući pred sebe, mislila sam, u Sv. Ivanu Pavlu II su svi vidjeli Kristovu prisutnost. “On [Krist] je bio ljepota koja ih je toliko privlačila.”
Sv. Ivan Pavao II je završio svoje poslanje. Sada će papa, pozvan iz daleke zemlje, činiti svoje najvažnije poslanje i to iz Neba.
aleteia.org/Prijevod:medjugorje-info.com
