Poštovani,
Život u kršćanskom braku počinje davanjem privole od strane zaručnika i blagoslovom, kojega zaručnici primaju od služitelja Crkve. To je život dvoje ljudi s blagoslovom Božjim. Sva druga stanja (zajednički život prije braka ili u civilnom braku) nisu s Božjim blagoslovom jer nisu u skladu s Božjom zapovijedima.
Brojni bračni drugovi su često taoci tuđih sudbina, jer su se ne svojom krivicom našli u nezavidnom položaju i doslovno trpe zbog takvog stanja. Oni ne mogu riješiti svoje bračno stanje i u takvoj situaciji imaju na izbor tri rješenja: 1) pokušati provjeriti i dokazati da je njihov kršćanski brak nevaljano sklopljen; 2) nakon utvrđivanja valjanosti kršćanske ženidbe ostaju živjeti sami, bez ulaska u novi civilni brak; 3) odlučuju se na sklapanje novog braka (civilnog).
Treća situacija implicira ono o čemu govorite da po sklapanju novog civilnog braka neće moći pristupiti sakramentima pomirenja i svete pričesti. Ukoliko svjesno ulaze u novi brak čine grijeh, jer se svjesno suprotstavljaju Božjoj zapovijedi. Treba reći da je Crkva svjesna takvih situacija, pa i posljednja Sinoda o obitelji se bavila tim pitanjem.
Ima dosta kršćana koji su svjesno ušli u novi civilni brak i treba reći da velika većina tih brakova onda „dobro funkcionira“, ali da to ne opravdava njihovo stanje. Crkva je uvijek izlazila u susret toj našoj braći i sestrama i govorila da se ne trebaju niti smiju osjećati stigmatizirani u kršćanskim zajednicama, već da se i sami kroz molitvu, zauzetost u kršćanskim zajednicama, uz kršćanski odgoj i pouku svoje djece, uz djela milosrđa, te sudjelovanje u euharistijskim slavljima osjećaju dijelom Crkve, kojoj krštenjem pripadaju.
Gledajući na takav način, Crkva i nadalje ima otvorena vrata za sve ljude, bez obzira na njihovo stanje, jer smo svi na putu obraćenja i prema vječnosti.
