Kako uistinu prihvatiti činjenicu da ste roditelj bolesnog djeteta? Kako zagrliti križ bolesti s kojim se vaše najdraže biće na svijetu, vaše dijete, svako jutro budi, a taj križ istom snagom pritišće i vaša leđa? Može li Marijina rečenica "neka mi bude" donijeti utjehu i snagu, u trenucima u kojima ni utjehe ni snage nema? U današnjoj emisiji PUT SRCA svjedočit će nam Ruža Đurić iz Zagreba, majka djeteta kojemu su gluhoća i autizam dio svakodnevice koju zajedno, s Bogom, nosi. Zajedno sa svojim mužem i uz podršku Udruge iLab osmislili su besplatnu aplikaciju HRVATSKI ZNAKOVNI JEZIK ZA DJECU - MIHA.
Ruža za sebe kaže da je prije svega supruga i majka njegovateljica pa tek onda diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju su njezina djeca, kći Miriam i posebno sin Miha koji je dijete s teškoćama, znakom i slikom naučili izraziti ljubav. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog života čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa.
U svojoj zadnjoj kolumni koju je napisala za portal Žena Vrsna, Ruža je ovako Bogu zavapila: „A ja bih rado bila praćka. To bi me usrećilo. Silno. Imala bih najbolji poziv na svijetu. Biti praćka i baciti kamen Tvojih milosti na Golijata svih ovih dijagnoza. Golijata straha i nemoći, umora i nedosljednosti i zamora od sve te posebnosti. Na Golijata straha od škole i svega što ga kroz školu čeka. Na svaki moj pogled predaleko. Kad ne živim Tvoje riječi da je svakom danu dosta njegovih briga. Bacila bih i koji kamen razboritosti na sva moja pitanja i sumnje. Kamen pobožnosti i pouzdanja. Puno kamenja treba Gospode. Ali, evo, ja bih rado bila Mihaelova praćka.“
