Nakon nešto puta reče prvi: »Mnogo je još puta pred nama. Tko zna hoćemo li ikada dospjeti do njegova kraja? Odlučio sam, prije no što bude prekasno, vratit ću se.«
Drugi mu odgovori: »Zašto odustaješ? Tek si krenuo. Ako se vratiš, izgubit ćeš sve što je pred nama. A, osim toga, kome ćeš se vratiti? Ondje nema više nikoga i nitko te ne čeka.«
Reče prvi: »Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok budem spavao, a da i osjetiti neću.« Drugi mu reče: »Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učinit ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što budem išao, davat će smisao mojem životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar čitava života ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda, moći dati topline.«
I pođoše svaki na svoju stranu.
Nakon mnogo vremena i mnogo puta drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz i niz put kojim je išao. Reče: »Star sam i malo je dana preda mnom. A toliko puta koliko sam prošao, još je preda mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande odakle idem i odande kamo idem. Umrijet ću a da nisam učinio ništa. Niti će mi biti toplo, niti sam dao topline.« Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: »Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se susreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.«
