Sveti Ljudevit je bio svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu: “Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane...” (LJVM 2).
On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje u otajstvu Utjelovljenja koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva” (PP 248); i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu: “Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“ (LJVM 167), “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“ (LJVM 180).
Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje sa Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici: “Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije” (LJVM 212); “Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“ (LJVM 205); “Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama... vjeruj mi naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv” (PP 165). “Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci“ (PP 75). Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično - marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama” : “Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posječena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju“ (PP 120). Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako: “Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji tvojoj presvetoj Majci“ (PP 233).
Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljedujući njezine kreposti kako bi postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama : “Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima” (PP 20-21).
Posvetu nije dovoljno samo jednom ili povremeno izgovoriti, već se radi o vršenju vanjskih i unutarnjih vježbi: „Te se vježbe sastoje u tome, da se izrazim u četiri riječi, da sva svoja djela činimo po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, da ih tako savršenije činimo po Isusu, s Isusom, u Isusu i za Isusa“ (PP 257).
