„Kakav se plod može očekivati u crkvi koja uči npr., da nema slobode volje, da je svaki čin čovječji zao, da dobra djela ne vrijede ništa, nego da se čovjek samo vjerom spašava, da nema pakla, da ne treba ispovijedi, da se brak može razvrgnuti, da je pobačaj dozvoljen itd. Takovim mislima nema ni traga u Katoličkoj crkvi. A i ne može biti, kad imade Krista za osnivača!“
(…) „Sva prosvjeta bez Boga može poslužiti samo zato, da se kriminal zaodjene u ljepše ruho. Da se ono što je ubojstvo čovjeka nazove učenim imenom abortus. Da se preljub i konkubinat nazove civilnim brakom. Da se krađa narodne imovine nazove burzovnom spekulacijom. Da se nepravedni osvajački ratovi nazovu osiguranjem životnog prostora naroda. Ne! Bez Boga nema poboljšanja društvenih prilika. A Bog danas radi preko svoje Crkve. I tko god je kuša ignorirati, sav će njegov trud oko poboljšanja prilika biti Sizifov posao.“
Otvorenje Euharistijskog kongresa u Čazmi, 20. srpnja 1940.:
„Mnogi žele bolju budućnost svome narodu i znadu vrijednost obitelji za narodni život, ali se u isto doba ne žacaju da riječju i perom izvrgnu ili dopuštaju izvrgavati ruglu obiteljski život i uzveličavati slobodnu ljubav i druge prljavštine.“
„Svi znadu i osjećaju da nisu manji zločinci izvršioci direktnog pobačaja od onih koji na cestama ubijaju nevine ljude. A ipak, mnogi misle, da duh vremena traži da i dalje stanoviti ljudi u hrvatskom narodu žive od krvarine pomorene hrvatske dječice.“
Iz poznate homilije u zagrebačkoj prvostolnici 25. listopada 1942.:
„Crkva je Katolička imala odvažnosti, da u bližoj prošlosti (kao i uvijek kad je trebalo) digne ovdje svoj glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, protiv moralne depravacije naše omladine putem plaćene nearijske štampe, protiv zločina pobačaja dirigiranih sa strane besavjesnih lovaca za imetkom i užicima, i imala je odvažnosti da kaže mušku riječ u obrani naših hrvatskih nacionalnih prava, čak i okrunjenim glavama.“
„Ali ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadaju. Nitko nema prava da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.“ (…)
Okružno pismo protiv abortusa koje je Nadbiskup uputio liječnicima 10. siječnja 1940. donosimo u cijelosti:
„Vrlo poštovani gospodine!
Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu iz kojega sam nikao i pijetet prema domovini potiču me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim sa nekoliko riječi u pitanju koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je i od golemog značenja za čitav narodni život.
To je pitanje abortusa, koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo zadobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici nalazi opravdanje i ovaj moj apel na Vas.
Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem.
Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego i čitavim familijama i teško ranila stablo narodnog života u naše doba.
No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo.
Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja.
Stoga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda.
Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.
U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavi kojom sam ih i napisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika.
Molim Vas, da u okviru svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.
Neka Vas, tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.“
Izvori: BATELJA, Juraj (prir.) “Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940.”, Postulatura bl. Stepinca, Zagreb, 2000., str. 375–377. i 423.–425. te, isti autor i izdavač, “Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946.”, Zagreb, 2000., str. 208–212, uredio i objavio prolife.hr
