Ali nije tako; jer svatko ima neprijatelja u svojoj vlasti, to jest svoje tijelo po kojem griješi. Stoga blago onomu sluzi (Mt 24, 46) koji takvog neprijatelja, koji mu je predan u vlast, uvijek drži vezana te se mudro od njega čuva; jer mu, dok tako radi, neće nauditi nijedan, ni vidljiv ni nevidljiv neprijatelj.
Čovjek je sklon sebi pripisati svaki uspjeh, a svaki neuspjeh rado pripisuje drugima. U ovom kontkestu sveti Franjo kaže kako ništa nije u čovjekovoj vlasti osim grijeha. Valja imati u vidu da je čovjek zreo onoliko koliko može podnjeti odgovornosti za djela koja je učinio. Čovjek je slobodan odlučiti se za dobro, ali i odluka za zlo je u njegovoj vlasti. Ima jedna temeljna razlika u tom odabiru. Čovjek uvijek ima poticaj činiti dobro jer je svaki čovjek u svojoj biti dobro biće. Bog ga je takvoga sazdao i ne postoji nitko tko nije dobar. Na zlo čovjeka nitko ne potiče. Zlo on odabire sam. I dok govori o dobru što ga je učinio, bilo bi pošteno da zna da nijedno dobro koje učini nije od njega, nego je od Boga koji ga je za to stvorio. S druge strane kad čovjek učini zlo spreman je kriviti, s nevjerojatno snažnim argumentima, i svoju okolinu, i svoju situaciju, i Sotonu i sve ono što bi mu pomoglo da krivica u manjoj mjeri padne na njega.
Sveti Franjo je to uvidio. Beskrajno pronicljivi poznavatelj ljudskih srdaca uočio je kako ljudi ne žele prihvatiti krivicu za zlo koje su počinili. Ako postoji netko ili nešto što se može okriviti čovjek će to okriviti samo da ne bude on odgovoran. Je li to strah od krivice ili je to lijenost u borbi ili je to oholost u manjku poniznosti vjerojatno je individualno, no vjerojatno kod svakog čovjeka postoji barem nešto od toga. Tek tu čovjek upada u zamku. Jer ako nema krivnje, odnosno ako je krivnja pripisana nekom drugom, onda čovjek nema potrebu mijenjati se. Ako ne preuzme odgovornost za svoj čin, nema potrebe da se promijeni. Ali ako prizna svoju krivnju, uvidi da je samo on odgovoran za svoje djelo, sigurno će se kajati, a bude li se kajao, sigurno će se i pokajati, a raskajani čovjek najljepši je čovjek jer je to čovjek otvoren Božjoj ljubavi. Raskajani čovjek nije pesimističan čovjek. Nije žalostan zbog svojega grijeha. To je čovjek koji je zahvalan Bogu na praštanju i to je čovjek koji uvijek smije pogriješiti jer zna da mu Bog prašta. Tek takav čovjek onda spreman je držati vezana svojega magarca i ne griješiti.
Volio bih da ovaj tekst bude jedan poticaj da nikada za svoje grijehe ne okrivljujemo ni Đavla ni legije demona ni ljude oko sebe, nego da budemo uvijek svjesni svojih pogrešaka jer svijest o svojoj slabosti najbolji je put do poniznosti i istine koje su put k Bogu.
