Isus kao da ovim pitanjem biva iznenađen i u tom trenutku prvotno ne odgovara na samo pitanje već koristi protupitanje: Možete li piti čašu koju ću ja piti?
Na jednak se način i ja mnogo puta pitam, mogu li baštiniti Božje kraljevstvo, ili mogu li živjeti spokojno, u miru i ljubavi sa svima, u zdravlju i radosti, u blagostanju i sigurnosti...
Često, pitajući se na taj način, potpuno zaboravljah odgovoriti na Isusovo pitanje upućeno Zebedejevim sinovima, misleći da je to pitanje upućeno samo njima i ponovno zaboravljajući da se to pitanje tiče svakoga od nas.
Osobno sam se više puta uhvatio u situacijama da tražim od Boga neke blagodati a odbijam piti kalež patnje i boli iz kojeg je Isus pio. Na taj način vjernik kao da želi nekim zaobilaznim putem postići željeni cilj, ne misleći pritom da taj zaobilazni put, čineći se lakšim, u biti predstavlja kudikamo teži i nesigurni put. To bi također bio put bez Krista jer ići Kristovim putem znači piti iz čaše iz koje je i Krist pio, a to na kraju znači suživjeti s Kristom mučenim, umrlim i na kraju uskrslim. To također znači doživjeti sve ono što je Isus doživio od ljudi. Osjetiti osudu, bol, agoniju, muku, ranu i sve drugo što predstavlja otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista.
Pa se sada pitam: Jesu li možda neke bolesti koje nosim, slabosti koje osjetim, trpljenja i patnje, osude i nerazumijevanja, mržnje i jal od strane drugih, i sve druge nepogode moga življenja na zemlji, dio toga kaleža kojeg sam pozvan piti? Ne postajem li na taj način sve to podnoseći s ljubavlju i zbog ljubavi, sličniji Kristu? Nije li to put kristifikacije moga bića?
Da, to je teško za povjerovati, ali mislim da je to put sjedinjenja s Kristom jer biti kao On znači nasljedovati Krista u svemu, a ne samo u nečemu. To bez daljnjega znači piti s Kristom kalež Njegove muke. A mi danas, kao da ne poznajemo Krista koji pati. Kao da nismo pozvani su-patiti s Njime. Kao da biti kršćanin znači zaboraviti Križ Krista Gospodina i tražiti samo blagodati, te tako shvaćati Boga kao onoga koji mora ispuniti svaku našu, pa čak i najsebičniju želju. Tako doista možemo živjeti, ali pitanje je hoćemo li na taj način baštiniti Kraljevstvo Božje, jer očito je prema Kristovom izričaju to pijenje iz njegovog kaleža boli i patnje preduvjet za prebivanje uz Njegovo prijestolje na nebesima.
Zato, nemojmo zaboraviti križeve koji su nam teret na našim leđima, nemojmo ih tako lako odbacivati, već više molimo Gospodina da te križeve uz Njegovu pomoć mognemo nositi, jer možda baš jedan od tih križeva predstavlja dio patnje iz Kristova kaleža koji nam omogućuje sudjelovanje u vječnoj radosti nebeske domovine. Zbog toga i Sv. Augustin kliče: Gospodine, ne tražim lakši križ već jača ramena.
Više duhovnih poticaja možete pronaći OVDJE
