Skoro tri godine su prošle od Isusova prvoga čuda u Kani Galilejskoj. Evanđelje skoro da ne spominje Gospu u tom dugom razdoblju. U nekim prigodama, možda je bila dio grupe žena koje prate Krista na njegovom putovanjima (vidi: Lk 8:1-3). Svejedno, evanđelisti spominju prisutnost njegove majke samo jednom, kada je došla vidjeti Isusa u pratnji rodbine. Ne mogavši ući u kuću kojoj je bio Isus zbog velike gomile ljudi, obznanili su svoju prisutnost i tražili su da ga vide. Odgovor našeg Gospodina je bio riječit: „Tko je moja majka i braća moja?“ I gledajući one koji su sjedili oko njega, rekao je „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ (Mk 3:33-35). Ovo je najviša hvala našoj Gospi, osobi koja je najbolje ispunila volju nebeskoga Oca.
Marija je Njega pratila iz daleka, ali je bila sa Njim duhovno sjedinjena u svakom trenutku, mnogo bliže nego učenici i svete žene.
Zbog ne spominjanja u Evanđelju pretpostavljamo (kao što je papa Ivan Pavao II rekao u svojoj Marijanskoj katehezi) da naša Gospa nije imala običaj pratiti svojega Sina na putovanjima kroz Palestinu. Marija je Njega pratila iz daleka, ali je bila sa Njim duhovno sjedinjena u svakom trenutku, mnogo bliže nego učenici i svete žene. U svakom slučaju, Ivan jasno kaže da je bila u Jeruzalemu tijekom Pasije njezina Sina. Naša Gospa je možda bila u Jeruzalemu u sličnim prigodama, ali evanđelist je samo sada poimence spominje, i to u kontekstu Iskupljujuće Žrtve:Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. (Iv 19:25) Odmah poslije ovoga Ivan je zabilježio riječi koje je Isus rekao svojoj Majci i njemu- riječi od velikog značenja.
Gledajući ovdje riječi našeg Gospodina, u najznačajnijemu trenutku Otkupljenja, samo kao brigu sina za skrb svoje majke koju ostavlja iza sebe, značilo bi da propuštamo ključnu stvar. Radije ovdje nalazimo jedan od ključnih stvari za razumijevanje uloge naše Gospe u djelu spasenja. Već je u Kani Isus razjasnio da će Marijina majčinska misija u Nazaretu, tokom godina njegovog skrivenoga života, biti produžena u novoj obitelji njegove Crkve. Novije Marijološke studije naglašavaju, kao što je potvrdio i službeni magisterij Crkve da pred sobom imamo „scenu otkrivenja“ tipičnu za četvrto Evanđelje, „Evanđelje znakova“ par excellence. Isus se obraća Majci sa „ženo“, kao i u Kani Galilejskoj, i kaže u odnosu na voljenog učenika: „Ženo! Evo ti sina!“ (Iv 19:26). Zatim gledajući Ivana, Krist kaže: „Evo ti majke!“ (Iv 19:27).
Marija je nova Eva koja je, sjedinjena sa novim Adamom i podređena Njemu, pozvana utjeloviti njezino majčinsko posredovanje u djelo spasenja.
Ni Marija ni Ivan nisu prozvani imenom. Marija je nova Eva koja je, sjedinjena sa novim Adamom i podređena Njemu, pozvana utjeloviti njezino majčinsko posredovanje u djelo spasenja. I evanđelist je tu prisutan kao vjerni učenik, predstavljajući sve one koji će vjerovati u Krista do kraja vremena. Riječi našeg Gospodina - riječi Božje i stoga stvaralačke riječi poput onih na početku svijeta – rade ono što kažu. Od toga trenutka, Marija je napravljena Majkom svih koji će doći u Crkvu: Mater Ecclesiae, kako ju je nazvao Pavao VI. na završetku drugog Vatikanskog koncila. Njena utroba će biti plodonosna novim majčinstvom, onim koje je duhovno ali stvarno. I biti će bolno, jer se proročanstvo starca Šimuna u potpunosti ispunjava, a i tebi će samoj mač probosti dušu (Lk 2:35).
Štoviše, u učenikovom srcu se javlja spoznaja da je on uistinu dijete, brat Isusov i sin iste Majke. Stoga kako Ivan dodaje: I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19:27) To jest, unio ju je u svoj unutarnji život, kao istinsku Majku, računajući je među svoja najvrijednija dobra. Od tada pa do trenutka Usnuća Svete Dijeve (kad je „utonula u vječni san“), Ivan se nikada neće odvojiti od nje.
Tek nakon što je dao učenika Majci, i Majku učeniku, Isus je mogao reći da je sve dovršeno, kao što nam sv. Ivan izričito kaže. Nakon što je rekao „Žedan sam“ da se ispuni pismo (žeđ iznad svega za dušama), Isus je glasno uskliknuo consummatum est!, sve je dovršeno. I prignuvši glavu, preda duh. (Iv 19:30)
J.A. Loarte
