S nama nešto nije u redu. Stvoreni smo za život, a toliko puta smo beživotni. Stvoreni smo za radost, a toliko puta smo bez nje. Stvoreni smo za pobjede, a toliko puta smo pobijeđeni. Stvar je u tome što češće živimo stilom karnevala nego stilom korizme. U karnevalu se ne zna tko je tko – pa nas zlo vara pretvarajući se da je dobro.
Korizma je vrijeme istine, kad se uočavaju linije razdvajanja između dobra i zla, prepoznaje djelovanje Duha Božjega i duha zloga. Prilika je to da se obračunamo sa sobom u sebi. Pustinja je Božje sveučilište. Isus pošto je otišao u pustinju susreo se sa zvijerima i anđelima. To je istina o nama. Ako uočavamo samo anđele, postajemo oholi; ako prepoznajemo samo zvijeri postajemo malodušni. Jedno i drugo je u nama. Pustinja nam to razotkriva. U njoj se svodimo na bitno, jačamo, i dajemo najbolje od sebe.
No, valja znati - pustinjske kušnje slamale su najveće Božje miljenike. Adam je u njoj pao; Mojsije se u njoj razočarao, zato i nije mogao vidjeti obećanu zemlju; a sam Sin Božji u njoj je trebao umrijeti da bi je pobijedio. Upravo njegova smrt, šansa je nama smrtnicima. Njegova pobjeda zahvatila je u sve naše kušnje. On je već pobijedio sve ono što nam prijeti da će nas pobijediti. Na nama je učiniti što možemo, a ono nad ono što nas nadilazi zazvati njegovu pobjedu.
Treba ići u pustinju. Ako još ne shvaćaš zašto, poslušaj ovu priču - razgovor između deve i njenog mladunčeta. "Zašto imamo tako veliko stopalo?", upita mladunče deve svoju majku. "Da nam noge ne tonu u pijesak dok hodamo pustinjom." "Zašto imamo tako velike obrve?", ponovno će mladunče. "Da nam pustinjski pijesak ne ide u oči." "A zašto imamo tako veliku grbu?", uporno će mladunče. "Da imamo zalihu hrane i vode, dok dugo hodamo pustinjom." "Aha, zato dakle... Ali nije mi jasno što onda radimo ovdje u zoološkom vrtu?" Korizma je vrijeme autentičnog života. Idemo u pustinju.
P. Luka Rađa
Dio iz korizmene propovjedi od 9. ožujka 2003.
