"Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se." To se redovito moli dva puta, a treći put se kaže "daruj nam mir". Moramo se vratiti duhom 3200 godina natrag, oko 1250. prije Krista. Židovi se nalaze u egipatskom ropstvu i moraju vršiti prisilni rad, svi muškarci. Uz njih su čuvari Egipćani, s bičem u ruci. Ako tko ne radi dovoljno brzo, onda ih čuvari tuku bičevima. Ljudi su očajni, vapiju Bogu da ih oslobodi.
I Bog pošalje Mojsija da oslobodi Židove od njihova ropstva. Mojsije dolazi pred kralja egipatskoga i kaže: "Pusti moj narod na slobodu. Mi hoćemo da odemo kroz pustinju u svoju zemlju." Egipatski kralj neće ni da čuje. Zato Bog šalje na Egipćane razna zla, jedno zlo teže od drugoga, da prisili faraona da pusti narod. Faraon katkad dadne pa opet povuče riječ. Uglavnom Židovi nisu otišli. I onda dolazi odlučni čas.
Četrnaestoga dana mjeseca nizana Bog preko Mojsija kaže narodu: "Noćas ćete biti oslobođeni. Noćas će vas egipatski kralj moliti da odete, jer će moj anđeo proći kroz Egipat i pobiti sve što je prvorođeno, od prvorođenog konja i vola do prvorođenog kraljevog sina. Ali, da ne bi anđeo Gospodnji i među vama Izraelcima napravio pomor, zato evo što morate napraviti: morate uzeti jedno janje, muško, zaklati ga i krvlju toga janjeta namazati znak na vratima, da anđeo zna: ovdje ne smije nikoga pobiti. A janje oderite i očistite i ispecite i morate ga pojesti.
Ali, žurite, jer dotle će kralj egipatski već reći: 'Idite, otiđite iz moje zemlje!'" (usp. Izl 12,31 sl.; 12.21-22 sl.) Tako je i bilo. Ali, kad su Židovi bili već poodmakli od Egipta i došli duboko u pustinju, dolazi Božji glas ponovo preko Mojsija: "Pazite, svake godine, 14. dan mjeseca nizana morate klati ono janje.
I svake godine toga dana morate ispričati svojoj djeci što se to zbilo, i zašto se kolje ovo janje" (usp. Izl 13,3-10). Tako su Židovi svake godine klali to janje. Zvalo se "vazmeno janje", jer je Bog rekao prve noći 14. nizana: "Noćas je vazam." To znači "prolaz". "Moj će anđeo proći kroz Egipat." To je vazam - prolaz.
A nije prošao samo anđeo kroz Egipat. I Židovi su prošli iz ropstva kroz pustinju u slobodu. Dakle, zbog prolaza Židova u slobodu i prolaza anđela Gospodnjeg kroz Egipat, ono zaklano janje se zvalo "vazmeno janje". Svake godine kad su na spomen svog izlaska iz Egipta klali to vazmeno janje, Židovi su slutili da to janje ima još neko dublje značenje.
Poslije su došli proroci i počeli narodu tumačiti kako će Mesija - Spasitelj, kada dođe, biti pravo vazmeno janje. Kad se Isus pojavio među ljudima prvi put, bio je tamo Ivan Krstitelj, koji odmah upre prstom u njega i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29).
A ljudi su odmah znali: Krist je Spasitelj. On će biti ubijen, zaklan za spasenje svijeta, i to baš točno 14. nizana. Nisu još znali da ga neće samo zaklati nego i pojesti. Da će on biti pričest. A mi to sada znamo i zato vapimo: "Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!" Krist je dao svoj život za nas i ta se žrtva obnavlja baš u misi. Krist je i hrana, jer vazmeno janje treba jesti i onda mi zazivamo s ta dva značenja obilježeno novozavjetno vazmeno Janje-Krista. Sad pogledajmo obred lomljenja kruha, hostije. Svećenik razlomi hostiju na dvoje.
To je njegova hostija. Nju će on blagovati. A za ostale vjernike imamo manje hostije izrezane i stavljene u posebnu posudu. U prvoj Crkvi nije bilo tako. Bila je jedna hostija, to jest pravi kruh debeo kao moj mali prst i velik kao jedan veći tanjur. Takav je bio židovski kruh. I onda je Isus na Zadnjoj večeri od toga kruha izlomio 12 komada i dao svakom apostolu jedan komad od toga istog kruha. Isti kruh su jeli i zato su ujedinjeni tim jednim kruhom, a taj jedan kruh nije kruh nego Kristovo tijelo.
To je značenje lomljenja kruha. I sada mi doduše, imamo isto značenje sa svojim malim hostijama, ali mi se čini da bi bilo ljepše, kad bismo mi imali jednu veliku hostiju pa se od te jedne hostije svi pričestili. Ali, eto, sada to nije takav propis. Mi imamo, svejedno, isto značenje, jer isti kruh, tj. isto tijelo i ista krv Kristova je u svakom od nas, pa ako je Krist u meni, i u tebi i u svakome od nas, onda mora da smo nekako bliski kao braća i sestre.
Bila je godina 1943. U ratu, u Banjaluci, priča jedan liječnik, bolnica je bila krcata ranjenicima i bolesnicima, a on sjedi pored jednog kreveta nekog ranjenika, i nemoćan gleda kako ranjenik umire. Liječnik kaže: "Krvi, krvi bi mi trebalo!" On to govori sam sa sobom na glas: "Krvi mi treba da vas spasim, a gdje ću sad dobiti krvi?" Pogleda po sali i vidi samu bijedu. U to naiđe jedan mladi vojnik koji je čuo njegove riječi i kaže: "Doktore, pa ja imam krvi." Ovaj ga upita: "Koja grupa?" A on kaže: "Nula." "Odlično, sjedi tu!", veli mu liječnik. I kad je prelio krv u ranjenika odmah se vidjelo da je krenulo na bolje. Ono smrtno bljedilo je nestalo, obrazi se zarumenili, oči se zasjale.
Ranjenik je počeo opažati oko sebe, i zapita liječnika: "Doktore, što ste vi to sa mnom uradili? Meni je mnogo bolje!'' A liječnik mu veli: "Evo, ovaj vojnik ti je dao svoju krv." A ranjenik pogleda vojnika pa kaže: "Pa kad imamo istu krv valjda smo braća. Dođi da te poljubim!" – I poljubiše se.
U svetoj pričesti se događa još nešto veće. Ne samo da istu krv imamo, nego imamo i isto tijelo Kristovo. Onda smo bliski kao braća i sestre. Ili još više: mi smo udovi istoga Tijela.
Iz knjige mons. Alfreda Pichlera "Upoznajmo što činimo"
