Bilo da je riječ o pozivu na ženidbu ili na djevičanstvo i beženstvo, uvijek je riječ o pozivima na svetost... Izgradnja za pravu ljubav najbolja je priprava za poziv na brak. Zbog činjenice da je riječ o pozivu, brak ne može ne uključiti dobro promišljen izbor, uzajamnu obvezu pred Bogom i trajnu molbu za njegovom pomoći. Brak nije djelo slučaja ili plod razvitka nesvjesnih prirodnih sila: to je mudra ustanova Stvoritelja kojoj je svrha da u čovječanstvu ostvaruje njegovu zamisao ljubavi.
Kršćanski je brak sakrament kojim se spolnost integrira u hod svetosti. Ljubav prema čistoći pospješuje uzajamno poštivanje između muškarca i žene i daje sposobnost za sućut, nježnost, snošljivost, velikodušnost i, nadasve, za duh žrtve bez kojega ne postoji niti jedna ljubav. Izgradnja mladih za čistoću treba postati priprema za odgovorno očinstvo i majčinstvo.
Kada se ne poštuje brak, onda ne može biti niti poštovanja prema posvećenom djevičanstvu; kada se ljudska spolnost ne drži velikim Stvoriteljevim darom, onda svaki smisao gubi i odricanje radi Kraljevstva nebeskoga. Razgradnju obitelji slijedi nedostatak zvanja... Naš ljudski život poprima puninu kad postaje sebedarje: dar koji se može izraziti u braku, u posvećenom djevičanstvu, u službi bližnjemu za neki ideal, u izboru svećeništva. Roditelji su u zadaći odgajanja djece prosvijetljeni dvjema temeljnim istinama: prva je da je čovjek pozvan živjeti u istini i ljubavi, a druga je da se svaki čovjek ostvaruje preko iskrenoga sebedarja.