Pričali su mi da bih se ove godine trebao bolje pripremiti za Božić, da bih trebao učiniti nešto više da osjetim radost Isusova rođenja, da bih trebao pokrenuti samoga sebe da se nešto dogodi, ali ne znam kako će do kraja biti.
Tek je počelo, a ja sam se već umorio od svega. Htio sam ići na zornice, ali nekako mi se ne da tako rano ustati. Kad godi bi zazvonio alarm, samo bih ga utišao i nastavio dalje spavati. Ne znam ni sam zašto odgađam kad nakon ne odlaska na misu cijeli dan mislim kako sam ipak mogao ustati, kako se nisam uopće naspavao, kako čeznem da čujem adventske pjesme u crkvi jer možda bih se tad približio i ispovjedaonici od koje toliko bježim.
Možda je tomu razlog moja želja da se nešto ipak dogodi ove godine, da i ovaj put ne iznevjerim obitelj, da ne budem opet “papak” jer se ne mogu ničega držati što sebi pokušam obećati, da i sam osjetim tu neopisivu radost koja dolazi, da olakšam dušu, da se iznenadim, da pokušam biti dobar barem jednom za samoga sebe.
Ne znam kako će biti i hoćeš li, moj Isuse, pronaći imalo prostora u mojoj kući i u mome srcu, iako će sve izvanjski biti uređeno po najnovijoj modi. Nisam siguran hoću li ti imati išta drugo ponuditi osim svog svojega jada i muke koju nosim, vlastite nedostojnosti i puno dobrih nakana koje nisam siguran hoću li uspjeti ispuniti, ovo malo duše koja čezne da se dogodi novost i želje da sretnem svoga anđela čuvara i da me možda on vrati na pravi put.
Previše je vremena prošlo od Božića kada sam bio sretan, a tako čeznem da tu sreću ne gledam više samo na televizijskome ekranu nego da je i sam doživim. Došašće je tek počelo, možda uspijem i ja učiniti najveću promjenu u svome životu, osjetim pjesmu anđela i sveti mir koji Isusovo rođenje donosi svakom čovjeku koji mu otvori svoje srce. Možda moj nered u duši postane štalica za Maloga Kralja koji dolazi.
A što je s tobom?
Fra Zvonko Benković
