To je istina njegova bića. Isus je blag. Svakom čovjek pristupa tako da ga se nitko ne mora bojati. Posebno se to tiče onih koji su inače preplašeni i bojažljivi. Ljudi su otkrivali u Isusu srce koje je otvoreno i čisto prema svakome. Posebno su njegovu blagost osjećali svi koji su na svojoj savjesti imali teret grijeha. Grijeh rađa osudom. Čovjek samoga sebe osuđuje dok osjeća na sebi grijeh, a osjeća isto tako na sebi i osudu drugih. Upravo su grešnici nalazili u Isusu blagog zagovornika. On se rado družio s carinicima i grešnicima. Nije podržavao njihov grijeh, već im je pružao ruku pomirenja i priliku za novi i kvalitetniji život. Ljudi koje su svi osuđivali i prema tome nisu više mogli dobiti životnu priliku za novi početak kod Isusa su nalazili utočište i snagu. Isus ne osuđuje, on prašta i ljubi. Isus je blagi Spasitelj, a ne strogi sudac. Evanđelja će posvjedočiti kako nije htio slomiti napuknute trske niti ugasiti stijenja što tek tinja.
Pozvani smo ići za Isusom. Nažalost, po svojoj naravi često smo sposobni grubo osuditi i bez sućuti odbiti ljude oko sebe. U sebi nosimo određenu napast da silom želimo izvaditi trun iz oka brata svoga, a zaboravljamo na brvno u vlastitom oku. Nije lako djelovati blago i ponizno. Imamo osjećaj da u ovom svijetu uspijevaju samo oni koji se znaju probiti, koji primijene silu ili lukavstvo. To je put do uspjeha. Ljudi laktaši sebi osiguravaju više novca, bolje položaje, vlastita prava. A ipak, Isus drukčije govori. Blaženima naziva samo one koji su krotki (drugo ime za blagost). Njima obećava baštinu neba. Previše smo zarobljeni željom da u ovom času pošto poto izborimo svoje pravo te nam se Isusovo obećanje čini predaleko, kao u magli.
U ovoj godini Duha Svetoga znajmo moliti za sve njegove darove. Neka nas Gospodin Isus uvjeri o potrebi Duha blagosti. Naše su ćudi kamene, naše su grudi ledene, kako to lijepo govori stara pjesma i molitva Duhu Svetome. Po svojoj naravi skloni smo suditi, izboriti silom svoja prava, bez obzira što to može biti i na račun prava drugoga. Sebično i zarobljeno mislimo samo na sebe. Olako druge izguramo iz nekih položaja, probijemo se ispred drugih u nekom redu. Po sakramentima krštenja i krizme primili smo pečat dara Duha Svetoga. S njime smo primili i sve druge darove. Na osobit način dar blagosti kojim ćemo poput Isusa prihvaćati i susretati ljude oko sebe. To je dar kojim možemo ohrabriti ljude oko sebe na novi život. U našim očima nitko neće čitati osudu nego prihvaćanje. Nitko nam neće sa strahom pristupati, nego će se svatko moći slobodno obratiti k nama. U ovom svijetu grubosti i obmana, u svijetu kleveta i osuđivanja, neizrecivo nam je potreban Duh blagosti. Ohrabrimo se za blagost i molimo Božju pomoć, jer daleko je teže biti blag, nego grub i bezosjećajan. Za blagost nam treba snage odozgo, za grubost smo dovoljno isprobani. Molimo: Tješitelju tako blag, ti nebeski Goste drag, pun miline, hlade tih!
