Djeca su u Svetom pismu gledana kao izuzetan Božji blagoslov, prije svega zbog uvjerenja da i sami roditelji nastavljaju živjeti preko svoje djece, ali i zbog očekivanja da će se djeca pobrinuti za ostarjele roditelje te da će ih dostojno ukopati. Uz to, Božju zapovijed „plodite se i množite” (Post 1,28) Izraelci su uzimali ozbiljno.
Rane knjige Svetog pisma izriču blagoslov na potomke (Pnz 28,4; Ps 128,3). Bogatstvo je bilo imati mnogo potomaka, stoga ne čudi smatranje da su blagoslovljeni oni koji potomcima „napune tobolac” (Ps 127,5).
Žene koje nisu mogle donijeti poroda u Svetom pismu su smatrane na neki način prokletima, tj. svoju neplodnost su gledale kao Božju kaznu, nesreću i sramotu (primjer je Ana – 1 Sam 1,16; ili Elizabeta kojoj je rođenje djeteta značilo da joj je „skinuta sramota” – Lk 1,25). Djeca su gledana kao blagoslov, s tim da treba reći da su muška djeca smatrana još većim blagoslovom. Ona su nastavljala obiteljsko ime, a i više su mogla pomagati u zemljoradničkim poslovima.
Ženska djeca su smatrana vrijednom zbog posla i zbog zaručničke „cijene” koja je plaćana roditeljima zbog toga što su „gubili” jednog radno sposobna člana. Ponekad se na žensku djecu gledalo kao onu koja zadaju veću brigu.
Tako Sirah govori: „Kći je ocu potajna mora, briga za nju spavati mu ne da: u mladosti, strah da se neće udati, a kad se uda, da je muž ne zamrzi; dok je djevica, da je tko ne zavede i da ne zatrudni u kući očevoj, a u kući muževljoj da se ne razbludi, i kad je već žena, da ne bude nerotkinja” (Sir 42,9-10).
Sam porod novorođenčadi događao se u kućama (Izl 1,15-19; Jr 20,14-15). Nakon poroda babice su prale novorođenu djecu, a nakon toga im je koža mazana solju zbog vjerovanja da sol učvršćuje kožu (usp. Ez 16,4). (Neki smatraju da žene u vrijeme trudnoće nisu jele određenu hranu, koja je navodno mogla naškoditi djetetu u utrobi; tako trudnice nisu jele zeleno povrće, slanu te masnu hranu.) Nakon poroda majke su djecu vezale „pelenama” (usp. Job 38,9; Mudr 7,4) i smatrale da će dječji udovi biti ispravni i čvrsti ako ih se čvrsto uveže.
Osmi dan nakon poroda muška djeca su obrezivana (Post 17,12; Lev 12,3). Čin obrezanja je vršio liječnik, ili ponekad i sam poglavar obitelji (Post 21,4), a ne svećenik. Obrezanje je čin koji je Bog tražio od izraelskog naroda kao znak saveza između Boga i Izraelaca (Post 17,10). Za razliku od današnje prakse, kad se ime daje odmah nakon poroda, u židovstvu se ime davalo muškoj djeci nakon obrezanja.
Potvrdu toga imamo i u zgodi o Isusovu obrezanju te obrezanju Ivana Krstitelja (Lk 1,59; 2,21). Nakon poroda majka je ostajala u kući sedam dana ako je rodila muško dijete, a četrnaest dana ako je rodila žensko dijete.
Četrdeset dana nakon poroda muškog djeteta mogla je prinijeti žrtvu okajnicu za svoje očišćenje; a osamdeset dana nakon poroda ženskog djeteta. Prinos se sastojao uglavnom od janjeta i goluba (ili grlice) (usp. Lev 12). U slučaju da je obitelj siromašna i da nije mogla prinijeti janje, umjesto janjeta mogla je prinijeti „dvije grlice ili dva golubića – jedno za žrtvu paljenicu, a drugo za žrtvu okajnicu” (Lev 12,8). Budući da je i Isusova obitelj ulazila u ovu kategoriju ljudi, i oni su prinijeli „dvije grlice ili dva golubića” (Lk 2,24). U slučaju prvorođenog djeteta bilo je potrebno platiti pet šekela otkupnine, s obzirom da se smatralo kako svako prvorođenče, i od ljudi i od određene stoke, pripada Bogu (usp. Br 18,15-16). Prvorođeno muško dijete je imalo posebnu ulogu i čast u obitelji.
Od njega se očekivalo da bude budući poglavar obitelji te su očekivanja njegove odgovornosti bila veća od ostale braće (tako se od Rubena očekivalo da se brine za život Josipa – usp. Post 37,21.29). Nakon smrti oca upravo je prvorođenac dobivao dvostruko više posjeda negoli ostala djeca (vidi Pnz 21,17; 2 Ljet 21,2-3). Kao što su muška prvorođenčad imala zapaženiju ulogu, slično je bilo i sa ženskom prvorođenom djecom. I ženska prvorođenčad su imala prvenstvo nad kasnije rođenom ženskom djecom (vidi zgodu o Lei – Post 29,26).
Majke su djecu hranile svojim mlijekom. Dojenje djece trajalo je i po nekoliko godina (tako se govori da je Ana, nakon što je odbila Samuela od prsiju, povela u Šilo; dakle, bio je toliki da je mogao sam hodati – vidi 1 Sam 1,24; vidi također 2 Mak 7,27 gdje se kaže da je majka dojila dijete tri godine).
Po prestanku dojenja djeteta priređivana je gozba (vidi Post 21,8). Prema mišljenju jednog židovskog učitelja, očevi su trebali odgajati svoju djecu tako da ih „odgurnu lijevom rukom, a prigrle desnom”. To jest, dobar otac zna naći balans između strogosti i ljubavi. Od djece se očekivalo da poštuju svoje roditelje (Izl 20,12). Postoji čak i odredba da djeca koja udaraju ili proklinju svoje roditelje zaslužuju smrt (usp. Izl 21,15.17; Lev 20,9). Međutim, treba reći da se u Bibliji ne donosi ni jedan konkretan primjer ovakve kazne, iako se govori o nepoštivanju roditelja (usp. Ez 22,7; Izr 19,26; Mt 15,4-9) i o kazni koja bi trebala uslijediti (Pnz 21,18-21).
