“Ti činiš što ja ne mogu. Ja činim što ti ne možeš”. Tim je riječima Majka Terezija iz Kalkute pozdravljala Chiaru Lubich svaki put kad bi se susrele, a prigoda je bilo mnogo.
One izražavaju jednostavnu složenost njihova prijateljstva, “velikoga, intimnoga i dubokoga”, reći će Chiara Lubich koja ovako opisuje njihov posljednji susret krajem svibnja 1997. u siromašnoj zgradi četvrti Bronx u New Yorku, u ćeliji samostana Misionarka ljubavi.
“Zadržala sam se s njom u duljem, nezaboravnom razgovoru. Ležala je u postelji s jakim bolovima u križima, u siromašnoj prostoriji… Zbog njezina lošeg zdravstvenog stanja naš je susret bio iznimka. Bio je to privatan, vrlo radostan susret. Nitko drugi nije mogao sa mnom ući osim prevodioca.
‘Chiara’, odmah je uskliknula primivši mi obje ruke, podižući se iz postelje i čvrsto me gledajući s dva živahna oka. Utemeljiteljica jednoga Božjega djela razgovarala je s drugom, daleko nedostojnijom, i mogla joj je ispričati plodove čitavoga svog života: kuće kontemplativnog života, proširenost u 120 zemalja, projekte što su ih vlasti zaustavile. ‘Ali nećemo popustiti – rekla je – bombardirat ćemo nebo, jer neke se stvari postižu samo molitvom.’ Govorila je o četvrtom zavjetu kojim se obvezuje služiti svim srcem najsiromašnije među siromasima, pratiti umiruće u raj… Bio je to hvalospjev, njezin ‘Veliča’. Nekoliko minuta koje je dopustio liječnik postalo je dvadeset. Šteta što nije bilo moguće fotografirati nijedan prizor života koji je bujao u toj sobici, razgovora koji je imao okus raja. Zatim smo se rastale zagrlivši se. Nikad neću zaboraviti ono lice i onu radost. Drago mi je što sam je upoznala i što smo bile tako bliske. Počela sam moliti, ne toliko za nju koliko nju za sve nas.”
Drugom prigodom Chiara Lubich je rekla za nju: “Ostvarila je ono što Papa [Ivan Pavao II.] naziva ženskim genijem, a sastoji se upravo u značajci Blažene Djevice Marije. Njoj nije bila podijeljena neka posebna služba, ali je bila zaodjevena ljubavlju, a to je najveći dar, najveći što dolazi s neba.”[1]
U telefonskoj konferenciji s članovima Pokreta fokolara u svijetu 25. rujna 1997. Chiara Lubich rekla je o njoj: “Majka Terezija bila je velika učiteljica umijeća ljubavi.
Ljubila je doista sve ljude. Nije pitala svojega bližnjega je li katolik, hinduist ili musliman […]
Majka Terezija uvijek je ljubila prva. Ona je odlazila tražiti one za koje ju je Bog pozvao.
Majka Terezija je možda kao nitko drugi vidjela Isusa u svakome: ‘Meni si učinio’ bilo je njezino geslo.
Majka Terezija se poistovjećivala sa svima. Postala je siromašna sa siromašnima, no nadasve postala je kao siromasi. Upravo se po tome njezino djelovanje razlikuje od socijalne skrbi (…) ili od volonterstva.
Nije prihvaćala ništa što ne bi mogli imati i siromasi.
Poznato je da su se ona i njezine sestre odrekle obične perilice, što mnogi ne razumiju – jer kažu: U ovim vremenima! – ali ona je to učinila jer je ni siromasi nemaju pa je nije željela imati ni ona.
Uzela je na sebe, učinila je svojom bijedu siromaha, njihove muke, njihove bolesti, njihovu smrt.
Majka Terezija ljubila je sve ljude kao samu sebe, sve dotle da im je ponudila svoj ideal. Tako je pozvala volontere, koji bi kroz neko vrijeme radili u njezinu Djelu, da traže svoju Kalkutu tamo gdje se svatko od njih nalazi. Jer siromaha ima posvuda, govorila je.
Majka Terezija je bez sumnje ljubila neprijatelje. Nikada se nije zaustavljala kako bi pobijala besmislene optužbe koje su joj upućivali, nego je molila za neprijatelje.”
Zajednici Fokolara iz talijanske pokrajine Emilia Romagna, okupljenoj u Riminiju, Chiara je dva dana ranije rekla: “Divila sam se Majci Tereziji osobito zbog njezine odlučnosti. Imala je jedan ideal: najsiromašnije od siromašnih. I ostala mu je vjerna. Čitavoga je života smjerala samo k tome cilju. Ona mi je uzor vjernosti idealu koji mi je Bog povjerio.”
[1] Iz intervjua za Radio Vatikan, 10. rujna 1997.
