Za mene, osobno najljepši dio liturgijske godine. Zornice su ispunjene nekom posebnom toplinom, otvorenošću, blizinom Božića. To je vrijeme koje nas čini posebno senzibilnima za druge, za potrebe siromašnih, obespravljenih, poniženih, ostavljenih…
Zornice, koje započinju pjevanjem anđeoskog pozdrava Mariji u mraku crkve, kao da već pale u srcima božićnu svjetlost ispunjenu mirom i razdraganošću, jer na Božić nas pohodi Mlado Sunce s visine, Isus u liku djeteta, malen i nejak da svojom ljubavlju ispuni srca vjernika.
Uz treptaj prve zapaljene svijeće došašća, crkvama odjekuju zvona navještenja i poziva: “Anđeo Gospodnji navijestio Mariji…“ Bog uključuje čovjeka u svoj plan spasenja i vraćanja izgubljenog dostojanstva. Ulazi u čovjekovu povijest po čovjeku. Ne nameće se nego se nudi. Anđelov pozdrav Mariji nije prisila ili odredba nego ponuda. Marijin odgovor spremnosti pokazuje njezinu budnost i osluškivanje Došašća. Mnogi su naraštaji očekivali Očekivanoga ali im srca nisu bila otvorena za suradnju s Bogom i zato je vrijeme prolazilo, nada kopnila a iščekivanje se pretvaralo u tupu rezignaciju.
Marija se nije predavala. U brizi za svakodnevni život nije propustila ono najvažnije: naći vremena za sebe, čuti Boga koji poručuje: „Evo dolazim!“ Trud se isplatio, čekanje je nagrađeno iznad svih nadanja, Božje obećanje je ispunjeno: “Evo začet ćeš i roditi sina. On će se zvati Emanuel = s nama Bog!“
Zornice nam pričaju o tome, učvršćuju nadu da i u naše vrijeme Bog neprestano dolazi, dolazi da pridigne pale, utješi žalosne, sumnjivcima rasprši sumnje, očajnima ulije nadu ali i da osudi nepravdu, iskorištavanje, ponižavanje, prezir koji danas, nažalost, trpe sve brojniji. Zato podignite ruke klonule i učvrstite koljena klecava. Neka nas, kršćane, kroz Došašće, bude’ mise zornice umjesto „Zorice“, pa će i Božić biti ispunjenje naših nadanja i očekivanja!
