On to naziva ‘vodič kako postati nesretan’. Spomenut ćemo samo neka najčešća pravila po kojima se ljudi ponašaju u životu. Prvo pravilo glasi: Što se više baviš svojom prošlošću, to će tužnija i jadnija izgledati tvoja sadašnjost! Drugo pravilo: Što više misliš o drugima da su loši, sebični i zli, to će ti biti teže živjeti s njima i osjećat ćeš se neugodno i preplašeno! Treće pravilo: Što se više pribojavaš da bi te mogla zadesiti kakva nesreća, to je izvjesnije da će te stvarno i pogoditi! Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›.
U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” (r. 16-18) Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti. Max Scheler je govorio o ‘izdaji radosti’. O duhovnosti koja je neprijateljski raspoložena prema životu. Kao da je životna zadaća kršćana biti tužno lice Velikoga petka.Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu.
Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa. Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!
Drugo pravilo glasi: Radost ne možemo narediti, ali se ona može probuditi! Kršćanska radost je radost koja proizlazi iz triju kršćanskih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. Ona je plod povjerenja da je život unatoč svim poteškoćama usmjeren na dobar ishod; ona je nada koja vjeruje da iza svega vremenitoga i prolaznoga postoji vječni život u Bogu. Drukčije kazano: Onaj tko zna zašto živi, podnijet će svaki kako živi. Teolog Eugen Biser smatra da danas u Crkvi treba jedna vrsta egzorcizma koji će istjerati duh težine iz Crkve, to jest demone utučenosti, bezvoljnosti, pesimizma, demone koji kršćanima oduzimaju duh veselja i radost vjere. U današnjem svijetu radost je čudo. Ljudi koji su radosni smatraju se pomalo luckasti. Kazaljka u srcima ljudi okrenuta je na jad, gubitak, smrknutost. Po čemu se prepoznaje čovjeka koji je u Bogu? On je radostan čovjek. Vrijeme došašća poziva da radost bude obilježje kršćanskih zajednica i liturgijskih slavlja. Fra Anđelko Domazet Nada je jača Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na privredni razvoj, klimatske krize, neznatan broj rođenja nema najave optimizma. Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško, niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac. Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas. Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade.
On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: "Duh Gospodnji na meni je!" On tako može siromasima svoga naroda – a tada je to bila velika većina – "donijeti radosnu poruku". Koju? On nema novca za dijeljenje, nikakvu moć, ni dobra zemlje da bi ih dijelio. Ono što može saopćiti je radost u Bogu: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu." Kao što je to sa zaručnikom i zaručnicom, kao što je to kod jedne radosne svadbe, tako je to za onoga koji svoje povjerenje stavlja u Boga. Ali što se to već mijenja u nevolji siromaha? Upravo ovdje je poruka i za naše vrijeme, a vrijedi za sva vremena. Sve se zemaljske sigurnosti mogu "rastopiti": zdravlje i novac, uspjeh i ugled, vlast i čast. Sve to od danas na sutra može nestati.
To nam pokazuju i izbori u Hrvatskoj. "Sve prolazi, samo je Bog dovoljan", kaže sv. Terezija Avilska. I sada odlučujuće: To povjerenje u Boga mijenja svijet. To ohrabruje čovjeka da ne postane beznadan, očajan. To motivira da usprkos svakoj nevolji počne nanovo. Bez povjerenja u Boga svijet tone u kaos, mi se rušimo u panični egoizam, sve više vidimo samo naše vlastite teškoće. Nada daje novi zamah, ona budi snage solidarnosti, ljubav prema bližnjemu, i ne dopušta da siromasi vise obeshrabreni. Isus je riječi proroka pročitao u sinagogi svoga zavičajnog grada Nazareta, kad je on, u međuvremenu postao poznat i ponovno je došao kući.
Zaključio je čitanje riječima: "Danas se ovo pismo ispunilo među vama." Isus se dakle odvažio riječi proroka Izaije primijeniti na sebe. On je osvjedočen, da ga je Bog poslao ljudima, da im donese nadu, osobito siromasima, ljudima "čija su srca slomljena", zatvorenicima i sužnjima. I Isus je držao riječ. Otkad je on donio poruku nade u svijet, ljudi nisu prestali ostvarivati njegov "program". Nesebično pomažu tamo gdje nailaze na nevolju. Njeguju neizlječive, prate umiruće, posjećuju zatvorenike, kratko, posvuda donose "svjetlo u tamu". Bez njihova povjerenja u Boga, oni ne bi imali snage za to. Jednostavno nada je jača.
Fra Jozo Župić/franjevci-split.hr
