Radimo li samo na tome da ih naučimo određenim zanimanjima, da im napunimo glavu i razum stručnim znanjem, u opasnosti smo da nam iz škole izlaze nespremni mladi za život. Što je s njihovim afektivnim i duhovnim životom. Odgajamo li djecu i mlade u našim školama da postanu cjeloviti ljudi, ljudi srca i uma. Što je s njihovim karakterom? Svi smo odgovorni kakvi su nam mladi: obitelj, škola, mediji, crkva, cijela javnost. Nitko tu ne smije zakazati. Kako mlade odgajamo da odgovorno preuzimaju dužnosti kada dođe red na njih? Svi volimo reći da na mladima svijet ostaje. Kakav će nam onda biti svijet ako mlade ne pripremimo da ga preuzmu i vode?!
Sluga Božji otac Ante Gabrić se trajno zauzima za odgoj djece i mladih. Posebno se brinuo za njihov duhovni život. Govorio je da je to jedan od glavnih zadataka misija u kojima je djelovao. Djeca i mladi bila su mu glavna briga. U njegovim pismima trajno se provlači ta svijest brige za djecu i mlade. Napose je imao srca za djecu koja su ostala bez roditelja, za siročad, za djecu s poteškoćama u razvoju. Upravo su ponajljepša pisma u kojima o tome piše i koja nas ne ostavljaju ravnodušnima.
Iz Morapaia, 1946 godine je pisao: „Morapai se za tri dana pretvorio u mali samostan: dječaci i djevojke obavljali su svoje godišnje duhovne vježbe. Obavili su ih lijepo i ozbiljno. Za mnoge od njih bile su to prve duhovne vježbe. Bojali su se da tako dugo neće moći šutjeti: tri dana i tri noći! No ipak su izdržali… Zadnji dan bila je zajednička sveta Pričest, obnova krsnog zavjeta, a nakon toga – brzi bengalski jezičići se razvezali, pa je bilo veselja i radosti. Učinio Spasitelj, te plod ovih duhovnih vježba ostao trajan u njihovim srcima!“
Drugom zgodom piše iz Bošontija: „Velika briga nam je naša siročad na školama, osobito njihov odgoj. Ove godine sirotište je puno i prepuno.“
Dok i u ovoj devetnici molimo za proglašenje blaženim i svetim oca Ante Gabrića ne zaboravimo ni naše mlade, ni mlade misija na kojima je djelovao otac Ante. Neka izađu iz škola i fakulteta spremni preuzeti odgovornosti i život u svoje ruke.
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
PRVI DAN
Sav zaplakan doletio je u moju sobu s knjigom u ruci. Knjigu mu je dala sestra Jozetta. Napisala mu je i ime u jednom kutu, samo on nije mogao naći taj kut. On ne zna još čitati, no ove godine počet će s teškom bengalskom abecedom: »ko, kho, go, gho...« — 92 slova i znakova. Pa kad sve to nauči, pisat će vam preko Maka. Pisat će vam na palminom listu. Dakle, i vama valja naučiti bengalski.
Šunirmol još ne može čitati, no može pjevati i uz pjevanje plesati ma da ga samo vidite!
Za Božić seoski mladići i djeca idu od kolibe do kolibe pjevajući krasne božićne pjesme uz mali ručni harmonij, bubnjeve i cimbale. Glazbenici u sredini, drugi uhvate kolo i, dižući ruke u znak radosti i uz pljesak, poskakuju okolo prema ritmu bubnjeva. Pjesma se ori, kolo sve življe i življe poskakuje. I mlado i staro uklopi se u kolo. Šunirmol kao da nije više na nogama. Poskakuje sad nalijevo, sad nadesno. Ručice mu vire iz kaputića što sam mu ga darovao lani za Božić, a one njegove malo preduge hlačice (još nije potpuno narastao za njih!) - katkad samo da ne padnu. No ne da se Šunirmol: jednom rukom drži hlačice, a drugom maše i kao da doziva s neba anđelčić: »Ešo, ešo puđi nobo rađa re... - Dođite, dođite, slavite novorođenoga Kralja!«
Pohod selu počeli su pred crkvom. Najprije pjesma pred svećenikom i sestrama, a onda će kroz selo. Svatko ih nadari: rižom, slatkišima... (nešto kao kod nas pri blagoslovu kuća). Sestre su sretne, jer su dobro uvježbale pjesmu. Najsretnija je sestra Josetta kad je vidjela Šunirmola. A i smijala se od sreće kada god bi mali huncut, vrteći se okolo, došao pred nju i još više poskoknuo, da pokaže kako i on može kao i veći momčići. No i ona, a i mi smo sa zebnjom gledali na njegove hlačice. Ali uz Šunirmola su uvijek anđeli: ostale su one na njemu, ništa se nije dogodilo...
I ode Šunirmol i čitava mala »banda« put sela pjevajući »Ešo, ešo ... puđi nobo rađa re... Dođite, dođite, poklonite se novome Kralju!«
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
DRUGI DAN
Nogometaši iz Maria Pollija zakasnili su u Madrid za finalnu utakmicu svjetskog prvenstva. Nisu im, na vrijeme stigle kopačke, a bosonogi ipak nisu mogli ići, pa su se tako na kraju borili Italija i Zapadna Njemačka... No naši nogometaši ipak su osvojili nekoliko »pokala« u ovdašnjim utakmicama. Tu svi vole nogomet. Sad u kišno doba od srpnja do rujna igra se u blatu i vodi. Nakon desetak minuta igre više nikoga ne možeš prepoznati, jer svi su toliko zablaćeni od glave do pete da izgledaju kao kakva strašila. Tu igraju uglavnom bosonogi, no u službenim klubovima kopačke su obvezne. Imamo lijepo igralište, ali je premaleno. Nadamo se da će nam općina dati dio zemljišta da proširimo igralište.
Zadnje su utakmice bile u selu Piprekhaliju. Baš je bila nedjelja. Natjecalo se osam klubova. I upravo tog dana bila je i sveta misa u tom selu. Prvu utakmicu naši su junaci odigrali i dobili u devet sati. Nakon toga lijepo su se oprali i uredili i svi došli u kapelicu na svetu misu, od srca su pjevali i predvodili molitve. Nakon mise nešto su prigrizli u kolibi katehista Filipa, pa onda opet pošli na bojno blatno polje. I pobijedili su. Da ste vidjeli veselja i skakanja...
Snimio sam i nekoliko fotografija. Svi u raznim majicama naših župskih klubova iz Kanade i Australije. Tu su nam majice stigle u vrećama s robom.
Sad bi se valjalo dogovoriti za utakmice u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Mostaru, Sarajevu i dakako u Metkoviću s našom slavnom »Naronom« (ne znam da li se još tako zove naš slavni metkovski klub!).
I ne zaboravite: na idući »Mundijal« Maria Polli neće zakasniti! Dotle tko živ, tko mrtav...
Trener kluba Maria Polli
o. Ante
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
TREĆI DAN
Bila je mrkla noć kad smo prispjeli u Radhanagar. I baš kad smo se počeli iskrcavati iz male domorodačke lađice, oblaci kao da su se otvorili. Udario je tropski pljusak popraćen vjetrom. Ne pitajte me kako smo se kroz ono duboko blato (bila je oseka na rijeci Gangesu) uspeli do nasipa rijeke, kako smo se sklizali, kotrljali i dokotrljali do kolibe glavara sela, Rotona. Ne pitajte me... No znam da smo se sretno dokotrljali. A ja s ovom slomljenom desnom rukom samo gledam na lijevu stranu. Ako već valja dolje ravno niz nasip, da bar padnem na onu zdravu ruku. No svaka čast Anđelu čuvaru, zna on kad ga Ante treba. Rotona nije bilo u kolibi. Gotovo svi muškarci otišli su u Boširat na posao. Posvuda je velika bijeda, prava glad, pa ljudi svagdje traže posao. Šoreš, njegov mlađi sin, nalazi se kod kuće. Bio je nešto bolestan pa nije mogao na posao. Koliba im je tako niska da se jedva u nju možeš uvući. Nalazi se uz Ganges, a tu nailaze jake oluje, pa ljudi prave vrlo niske kolibe, jer inače ih ciklonski vjetar uništi. Oni su upravo dovršili krunicu: Šoreš, majka mu i tri sekice. Divno je bilo u onoj tamnoj noći, uz rijeku Ganges, čuti »Pro-nam Maria - Zdravo Marijo!« Koliba je mala, siromašna, no kako krasna, rajski krasna, puna neke vrhunaravne sreće i svjetlosti, iako je tek mala uljanica gorjela u kutu. Snaga molitve, snaga krunice. Slamnati je krov na mnogim mjestima curio. Koliba je od blata, mokro je u njoj, no na to se čovjek i ne obazire. Prostrli su dvije hasure. Opet su sjeli, izmolio sam s njima večernju molitvu i zapjevali smo njihovu omiljelu pjesmu: »Nondito mone... Veselim srcem idimo u hram Božji...« Pa nismo ni morali ići daleko: u tom smo živom hramu bili, u ovoj Rotonovoj i Isusovoj kolibi uz obalu Gangesa.
I sad ih je mučila velika briga: što će dati svećeniku za večeru. Došao je iznenada, a u kući nema gotovo ništa. No ljubav je domišljata. Po onoj kiši i blatu skočila je mala Ranu do kolibe ujaka im Joya. Za nekoliko minuta eto je natrag s dva luka i paprike i s malo ulja. A poslije podne uhvatila je i nešto ribica - kao naše dalmatinske girice - i sve se to za nekoliko minuta spržilo na maloj vatri na tavici, pa je večera bila dovršena. Bila je
slasna, i svima dovoljna. Meni je Šorešova majka dala dvije veće ribice, no ja sam ih blagoslovio i ostavio za Ranu. Isto tako i jedan mali kruh što sam ga kupio u dućanu na putu. Da ste je vidjeli kako je bila sretna! I ona i Ante. A i njezina mala sekica, jer je Ranu jednu ribicu dala njoj. To je sreća davanja!
Koliba je tako mala da neće biti mjesta za spavanje, jer je dio verande pao od velikih kiša. Ostat ću po noći u kapelici, koja je nekih pet minuta od Rotonove kolibe. Kreveta tu, dakako, nema, a i ne treba ga. Rogožina je dovoljna. Premda je padala kiša, bila je velika sparina. Tako je to sada potkraj tropskih kiša. Znojiš se čitav dan i ništa se na tebi ne suši.
Ova mala kapelica posvećena je dragoj Gospi Sinjskoj. Kleknuli smo Šoreš i ja pred njezinu sliku, pomolili se za sve vas, dakako, posebno za mojega dobrog fra Nikolu u Sinju, koji nam je tu sliku poslao, zatim za tolike prijatelje kod Gospe Sinjske, a i za sve ostale dobrotvore širom domovine. Spavanja nije bilo baš mnogo. Zato su se, uz sparinu pobrinuli komarci. Ne znam jesu li bili dravski, savski ili neretvanski, no taj krilati rod davao je dobre injekcije. Sanjao sam o metkovskim smokvama, pa su po svoj prilici bili neretvanski. Svoji svojega prepoznali. No nisu me sasvim izgrizli...
(Članak je poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
ČETVRTI DAN
Nakon večere htjeli smo prema Karakhatiju. Nad Gangesom su se nadvili crni oblaci. Tek što smo se uputili nasipom, kadli poče padati kao iz kabla. Čudne su ove tropske oluje. Puše jaki vjetar. Držimo se jedan drugoga. Nasip je tako sklizak da samo posrćeš. Nije bilo druge, vratili smo se natrag u malu kapelicu. Pokušao sam se malo odmoriti, ali komarci su namirisali Antu i daju baš dobre »injekcije«. A ima tu i miševa. Za njima obično dođu i zmije. Ove noći nisu došle. Nismo dugo ni čekali. O ponoći se razvedrilo. Lađica je sva mokra. Mi smo razastrli jedro, koje je bilo pola suho, pola mokro, pa nije bilo loše. Lađar Hauša i veslač Gokul sve su uredili. S osekom ćemo južno prema selu Karakhati. Struja je jaka, pa lađica ide punom brzinom.
Pun je mjesec. Posvuda vladaju mir i tišina. Uz obadvije obale zaspala mala bengalska sela. Noćne ptice lete prema sunderbanskim džunglama. Dozivaju se tajanstvenim zovom. Uz mrmor Gangesa za mene su to divne simfonije. Ovakav mir uistinu godi duši. Molio sam se. Toliko je nakana: od Svetog oca, biskupa, braće svećenika, redovnika, redovnica... i onih koji se pripravljaju za taj sveti stalež. Za domovinu Hrvatsku prigodom prve godišnjice Velikog zavjeta u Solinu baš u ovom mjesecu. Svi moji doma, bolesna sestra Draga, toliki suradnici i suradnice, osobito bolesnici i bolesnice među njima. Noćna je to molitva. Ujedinjen sam s tolikim srcima po čitavu svijetu.
Pred Karakhati stigli smo oko tri sata ujutro. Lađica nema krova. Svi smo se ispružili na rasprostrte bambuse i na jedro. Pomalo žulja. Nije to kao postelja! No budući da smo bili umorni, brzo smo zaspali. Noću je pala rosa pa smo se ujutro probudili mokri kao pjetlići.
Izmolili smo »Pozdrav Gospin« i jutarnju molitvu. Uputili smo se prema Karakhatiju. Ondje su sve krasno pripravili učitelj Bhupen i naša vrijedna kaitehistinja Bibijana.
To je moj prvi pohod tom selu. Idem od kolibe do kolibe kroz duboko blato i vodu, sve tamo do Darijeva zaselka. Bilo je teško, ali vrijedno. Tog sam dana osjetio što znače molitve i žrtve vrijednih suradnika i suradnica. U selu sam ostao do predvečer.
Jednu poveću kolibu pretvorili su u kapelicu. Tu ih sestra Bibijana poučava. Dolaze i izdaleka, iz Babli Para. Put je na mnogim mjestima nestao. Stigli smo onamo kroz vodu. Htio sam i tamo pohoditi kolibu. Kako su bili sretni što je k njima došao svećenik! I to prvi put u njihovu životu... Svagdje su me htjeli i počastiti u svojemu siromaštvu.
Nirdjonova je koliba najjadnija. Krov se srušio, zidovi se jedva drže, sve je mokro. Brat mu je Nirmol pristao da mu dade zemljište uza svoju kolibu. Sutra će oni sagraditi malu novu kolibu za Nirdjona. Napravit će i mali most preko kanala. Sad je tamo tek nekoliko bambusova da se jedva može prelaziti. A ovuda dječica moraju u školu. Željni su pouke. Tu će brigu preuzeti Bibijana. Bit će i križeva. Neki im se prijete da im više neće dati posla ako dođu na pouku. Oni im odgovoriše: »Neka i život ide! Riječ zadanu Isusu nećemo pogaziti!« Junaci! Molite se za njih!
Prije našeg odlaska došla je Debenova žena. Prema bengalskom običaju, duboko se poklonila. Nikada nije ni čula o nama. Kao da ju je nekakva sila tjerala da dođe k nama. Muž joj ima sušicu. Već dvije godine i sama je bolesna. Okolo prosi da spasi svojeg muža. Onda gorko zaplače. Plač ljubavi. Sigurno je Providnost uredila da se sastanemo. Uredili smo da Debena idućeg petka dovedu u našu bolnicu. Da ste vidjeli onaj zahvalni pogled na njezinu licu! Bila je sretna. No vjerujte mi da sam i ja bio sretan i presretan što sam mogao utješiti još jedno srce...
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
PETI DAN
Ne sjećam se jesam li sam vam pisao o Kalipodu i o njegovoj lađici. A ako se ja ne sjećam, po svoj se prilici nećete ni vi sjećati. A kako ima lijepe pouke u Kalipodovim riječima; hajdmo s njim u njegovoj maloj lađici na rijeku Ganges!
Ne, ne! Nije to Kalipodova lađica, Njegova je to lađica! Zato je ona tako vrijedna, zbog toga se ona ne može potopiti. Lađicu je dao onaj isti Stvoritelj koji je stvorio i rijeku Ganges i Kalipoda i čitav svijet.
Duboka je to teologija, a ujedno i tako priprosta i jasna, kad je čuješ iz usta lađara na rijeci Gangesu, kad gledaš na njega i na njegovo kormilo i kad sa strahom gledaš na valove koji lađicu bacaju amo-tamo.
Svi šutimo. Držimo se jedan drugoga. Tu je Ganges širok nekoliko kilometara. U sredini su pješčani sprudovi, pa su tu i valovi viši i opasnije je tu ploviti, jer ako se lađica dotakne dna prevrnut će se kao orahova ljuska. Strah je na licima svih, ali ne i na Kalipodovu. On uspravan, vedar, s kormilom u ruci i s vjerom i junaštvom u srcu.
»Ovo je Njegova lađica. Ne bojte se...«, hrabri nas Kalipodo. »On je stvorio ovu lađicu da prevozi ljude preko rijeke. Nije ju stvorio zato da potone. I lađica je Njegova, i Kalipodo je Njegov, i vi svi do jednoga ste Njegovi, stvoreni od Njega, stvoreni za Njega, da rijeku života preplovimo. Svaki od nas je lađar svoje lađice, zapravo Njegove lađice. Na kormilu smo On i ja. Pa kako bi se lađica mogla potopiti. E, braćo, o lađaru sve ovisi. Vječni Lađar i ti zajedno držite kormilo.«
Velik nas je val podigao i onda se naglo spustismo, pa sam doista mislio: ovaj put će nas poklopiti. Svi zaprepašteni povikaše, no Kalipodo prihvati pjesmu, pjesmu gangeškog lađara: »O re, mađhi, bhoe ki? O lađaru, čemu strah?« I upravljajući vješto kormilom, s vala na val nosi lađicu. Onda će mi Kalipodo: »Oče, blagoslovite nas! I Kalipoda, i lađicu njegovu, i kormilo njegovo, i sve nas, i valove Gangesa...« Tad se sjetih onog prizora iz Evanđelja kad su prestrašeni učenici na burnom Genezartskom jezeru molili Isusa da ih spasi. I stadoh ja u sredini lađice i sa svima se pomolih, sve blagoslovi.
Kalipodo nastavi divnom melodijom i još divnijim riječima pjesmu gangeškog lađara:
»Čemu, čemu strah, putnici, braćo?!
U Njegovoj lađici svi smo mi.
I ova i ona obala Gangesa je Njegova,
i Ganges je Njegov i valovi Gangesa,
i ja i kormilo moje, i vi i kormila vaša!
Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«
Kao potaknuti nekom nutarnjom silom, ohrabreni sigurnim glasom lađara Kalipoda, prihvatiše veslači i mi svi putnici: »Čemu, čemu strah? U Njegovoj lađici svi smo mi!«
Pa eto, prihvatite i vi tu pjesmu gangeškog lađara Kalipoda, pjesmu žive vjere i pouzdanja, i prispjeli svi mi sretno k drugoj obali onoga vječnog Gangesa, jer i ova i ona obala Njegove su...
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
ŠESTI DAN
Naši bolesnici kao da su nas ovaj put posebno blagoslovili. Dočekali su nas u svakome selu. A i jesu blagoslov ti dragi Božji patnici. Jača i podiže ono njihovo predanje u Božju volju, ona strpljivost, njihova tako iskrena zahvalnost i za najmanju uslugu.
Nirapoda sam susreo na goraniarskom nasipu. Ruka mu je zamotana u prljavu krpu. Bol mu se vidi na licu. Upitam ga što mu se desilo. Lovio je ribu i kost ribe »šing« zabola mu se duboko u meso. Rana se upalila, ruka je natekla i pomodrjela. Mjesni liječnik razrezao je ranu i zamotao je, no stanje se pogoršalo. A siromah, kakav jest, kad više nije mogao plaćati, liječnik ga ostavio. Nirapodov otac, starac Ronglal, tužno gleda sina. Ta on mu je sve, on prehranjuje obitelj.
Odmah sam uredio s katehistom i Nirapoda sam poslao sestrama Majke Terezije u misijsku postaju u Maria Polli. Došao je u zadnji čas. Da je ostao kod kuće, teško bi ga spasili. Sestre su skinule zavoj i kad su ranu počele čistiti, unutra su našle krpu kojom je doktor čistio ranu i koju je zaboravio izvaditi iz rane kad je ruku na kraju zamotao. Nirapodo je ostao dva tjedna u bolnici i onda se zdrav i sretan vratio kući.
U selu Balorkhalu već je gotovo dva mjeseca bolestan naš dobri starkelja Upen. Kao da više ne vjeruje u lijekove. Njega će spasiti svećenikov blagoslov. Živa vjera. I uistinu: još istoga dana mogao je već sjesti na hasuri, a za dana mogao je doći i do kapelice. »Sve će biti dobro. Još mnogo toga treba učiniti za Isusa.«
I Mongolov mali Tarok je bolestan. To je onaj Tarok koji se bio izgubio dolje uz Ganges i kojega je ocu i majci vratio zavjet učinjen Gospi. Danas on gori od groznice. Mongol je pripravio oltarić i dvije male svijeće, mirisne sandalove štapiće i cvijeće. Svi smo kleknuli i pomolili se. Tarok leži na hasuri, nema tu kreveta. Siromaštvo, no opet kakvo bogatstvo: sklopljene ruke, taj oltarić, ta živa vjera: živi Božji hram.
Blagoslovio sam Taroka, a i sve naše male Taroke u domovini drage naše suradnike i suradnice, da bi se svi zdravi dušom i tijelom mogli žrtvovati za Isusa i duše.
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
SEDMI DAN
Imamo mi ne jedan, već dva »brijačka salona« na našem sajmu F. S. Hatu. Jedan je »salon« sobica 5x5 metara na raskršću puta prema Dhamakhaliju, a drugi je pod vedrim nebom: sjedi na mali stolčić, brijač ćućne uza te i brijačka operacija počne. Sve se uglavnom obavlja škarama. Ja sam Upenu i bratu mu Nogenu Pramaniku (to im je prezime) kupio mašinu za šišanje da im posao ide malo brže, no oni su navikli na škare pa im se teško priučiti na mašinu. Ali kad mene šiša, iz zahvalnosti Upen pomalo barata i mašinom, i to tako lijepo barata da te često podiže sa stolice kad mašina počne čupati. U pol bijela dana možeš vidjeti i zvijezde kad ti koji put odjednom potegne toliko kose.
Posebna je kasta šišača i brijača i oni se ne bave nikakvim drugim zanatima. Toj, eto, kasti pripadaju i braća Upen i Nogen. U Upena je mnogo dobre volje, i on nastoji da sa svojim čarobnim škarama na kraju šišanja sve popravi. A na kraju ti pruži i malo ogledalo da vidiš kako si lijep i koliko si se pomladio nakon šišanja.
Čitava ta »operacija« traje oko pola sata. Kroz to se vrijeme razvije i »razgovor ugodni« o njegovoj obitelji, o dječici koju on redovito šalje u školu, zatim o dosta slaboj zaradi. I tu se, naime, mladež dala na nošenje duge kose, pa je slaba budućnost za njihovu kastu brijača i šišača. Upen se, međutim, tješi: kao svaka druga moda, tako ni ova neće trajati vječno. Počet će se ljudi opet šišati i brijati, i to ne samo bradu nego će brijati i - glavu...
Eto, što vi mislite o tome? Kako bi bilo da Upen i brat mu Nogen otvore koji »salon« i kod vas?! No ne zaboravite: šišačka operacija bit će obavljena škarama...
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
OSMI DAN
Pohodio sam tri sela. Koljena pomalo klecaju. Trebalo je da u Radhanagar idemo lađicom, no nekakvom zabunom lađica nije došla, pa smo se Šudhir i ja uputili pješke nasipom uz Ganges. Mjesečina je, neće biti teško. Tek dva sata pješačenja. Uz razgovor i krunicu, dakako, vrijeme je brzo prošlo. A i koljena se oporavila. Šudhir leti preda mnom kao sunderbanski jelen. Moj Ante, zaboravi da su ti 63 godine i da još nisi večerao... Ne daj, Bože, što se podnit može!
Jedanaest je sati, ponoć se bliži. Noćne ptice prelijeću Ganges i idu dalje južno prema velikim džunglama. Inače posvuda mir. Sve je već u kolibama. Ali ne i u Radhanagaru, tom našem malom, no tako revnom selu. Čekali su uz Ganges na lađicu, no kad lađica nije stigla, sjeli su oni pred kapelicu, i staro i mlado. Svećenikovi posjeti su rijetki. Uz 25 sela jedva mogu jednom na mjesec u svako selo. To su svi starosjedioci, »adibaši« - urođenici. Silno poštuju svećenika.
Rotinova je majka čekala s bočicom ulja i s velikim tanjurom i vrčem vode. Oprat će noge »gurua«, svećenika. Najprije noge namažu uljem, a onda ih operu. Noge se stave na tanjur. Osuše ih okrajkom svojega sarija. Vodom poškrope sebe i kuću. »Beati pedes evangelizantium pacem! - Blažene noge koje navješćuju mir!«
Čekajući me, izmolili su krunicu, a Šudhir i ja izmolili smo na putu čak dvije. Stoga smo pred kapelicom klečeći izmolili večernju molitvu, zahvalnu molitvu za tolike milosti, zahvalnu molitvu za vas, dragi suradnici i suradnice, za svu vašu dobrotu, suradnju, molitve i žrtve. Mi to svaki dan osjećamo. Bez te vaše duhovne pomoći jednostavno ne bi išlo. Niti bih ja u jedan dan bio mogao u tri udaljena sela, niti bi naši dragi katekumeni mogli čekati, i to s radošću čekati na svećenika sve do ponoći. Hvala vam, velika vam hvala na svemu!
Večeras je molitvu predvodio Dulal, Bolamarov Dulal, uzdanica sela. On je u 8. razredu, jedini iz sela u višoj školi, čekao je na krštenje više od godine. Želio se dobro pripraviti.
Kapelica je uređena i iskićena. Velik je to i sretan dan. I cvijeće i svijeće, i štapići mirisnog sandalova drveta sve je sređeno, sve pripravno. I, dakako njegovo srce! Kum i kuma bit će mu novokrštenici iz obližnjeg sela Daudpura, Šudhir i njegova žena. Mnogi su hindusi iz sela došli da prisustvuju toj svečanosti. Sve sam im obrede rastumačio. A i Dulal je na sva pitanja krasno odgovarao jasnim, sigurnim, ponosnim glasom.
— Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?
— Bišaš kori Vjerujem!
— I u Isusa Krista?
— I u Duha Svetoga?
— I u svetu Katoličku Crkvu?
— Vjerujem! I njoj ću služiti do svoje smrti!
Kako mi je godila ta njegova riječ, rečena onako od srca, kao da ju je izrekao iz naših srdaca: i iz srdaca svojih sretnih roditelja, iz srdaca svojih suseljana, a i iz mojega srca. Svi želimo da Dulal-Petar mogne Isusu i svetoj Crkvi služiti do smrti, i to ne samo običnom službom, nego služiti mu na oltaru kao prvi svećenik svojega plemena. A siguran sam da je to i vaša želja i da će to s nama biti i vaša dnevna molitva.
To sam na kraju obreda pitao Dulala-Petra: »Dulale, kako je s obećanjem što si ga dao svojim roditeljima i Isusu da ćeš biti njegov svećenik?«
S krsnom svijećom u ruci, pred roditeljima i čitavim selom, Dulal me pogleda, podigne svijeću visoko i zaplače. I on i mi. Krasan je to bio odgovor. Svi smo ga mi razumjeli. A, sigurno, i Isus.
Pa da bi naš dragi Dulal-Petar mogao tu svijeću uvijek držati upaljenu, držati je visoko svijeću krštenja i zvanja i da bi je mogao upaliti u mnogim srcima, to neka bude naša dnevna molitva! Isuse, dođi kraljevstvo Tvoje!
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
VELIKA DEVETNICA u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića
DEVETI DAN
Prvi petak sad je ovdje u Maria Polliju već pravi blagdan. I počne već vrlo rano, u četiri sata ujutro, a kadšto bude i ranije. Vjernici dolaze s malim petrolejkama iz udaljenih sela: iz Bamonpukura, Das Numbera, Chunchure, Piprekhalija, Fulbarija. Skupina iz sela Fulbarija (Cvjetno selo) kao da je najrevnija. Oni se od kuće upute nakon ponoći moleći putem krunicu. Ovih zimskih mjeseci drhtali su, jer je uistinu bilo hladno, a na njima je bilo tek tanko indijsko odijelo. Iako ja rano ustajem, oko 4 sata ujutro, oni su i mene katkada pretekli i čučeći čekali su pred zatvorenim crkvenim vratima. Najteže je u kišno doba: nekoliko sati hodati po tim skliskim, blatnim stazama, često prokisnuti do kože, i onda tako prokisao ostati preko čitave svete mise.
Prva je sveta misa za naše selo Maria Polli, za školsku djecu i za stanovnike sela koji mogu rano doći u šest sati. U osam je sati draga sveta misa za sela Bamonpukur, Dos Number i Piprekhali. Treća je misa u podne za izaslanike najudaljenijih sela. Toga dana, naime, održava se sijelo svih sela zajedno: molitva, pouka te vijesti iz pojedinih sela. Nakon toga je sveta misa. Mnogi izaslanici sela i seoski glavari još su katekumeni, pripravljaju se za krštenje.
Prije svake mise valja koji sat u ispovjedaonicu. To je dan pomirenja, dan sjedinjenja srdaca Srca Božjega i srca Njegova stvora, čovjeka. To je dan tako svet, tako drag svima nama. Potežak je to dan, jedva se uhvati časak odmora, jer nakon treće mise i kratka doručka počinju razgovori s poglavarima sela. I to traje sve do navečer, do večernjeg blagoslova i posvete Srcu Isusovu.
Potežak je to dan, no ujedno tako sretan dan. I ne osjeća se umor. Kako su istinite Njegove riječi: »Vi svi, koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti!« I reče da će blagosloviti rad svećenika koji budu širili pobožnost prema Njegovu Srcu. Rukama mogu pipati taj Njegov blagoslov. Kroza svih ovih 40 godina svojega svećeničkog života i rada i kako bih bio siromašan bez toga blagoslova, bez blagoslova prvih petaka Srca Isusova.
Srce Isusovo, u Tebe se uzdam! Srce Isusovo, dođi Kraljevstvo Tvoje i u Bengaliji i u dragoj domovini Hrvatskoj i u čitavu svijetu!
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Dragi molitelju devetnice,
Nakon što je Papa Leon XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. god. posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj se 22. lipnja 1900. čak 160.000 mladića i djevojaka posvetilo se Srcu Isusovu. Tada je nastala i posebna pjesma „Do nebesa nek se ori“. Riječi pjesme napisao je Petar Perica, 19-godišnji gimnazijalac iz Sjemeništa u Travniku, dok je glazbu skladao mladi isusovac Milan Smolka. Posvetna molitva je glasila:
Mladež roda hrvatskoga, tog predziđa kršćanstva, u svetoj ovoj godini, na svršetku staroga i na osvitu novoga vijeka, Svetosti Tvojoj, Kristovu na zemlji Namjesniku nepogrešivomu, prostrta ponizno pred Tvojim nogama svečano obećaje, da će se pod barjakom Presvetog Srca Isusova hrabro i neustrašivo boriti za vjeru i za dom. U znak ove žrtve srca našega, evo Ti, Sveti Oče, zlatno srce predragoga Spasitelja našega, puno svakovrsnih duhovnih djela, koje na Tvoju nakanu i prema velikomu srcu Svetosti Tvoje žrtvovasmo Presvetom Srcu Isusovu. I potpisi ruku naših neka podaju vječnoj spomeni sve što obećasmo i učinismo. A da to izvesti uzmognemo, smjerno molimo očinski Tvoj blagoslov, zalog milosti nebeske za sebe, za svoje roditelje i odgojitelje te za sav narod hrvatski.
Prvi petak nam kuca na vrata. Ovim putem potičemo i tebe da se odvažiš i postaneš revan služitelj prvih petaka te se tako i ti posvetiš Presvetom Srcu Isusovom.
Svako vam dobro i obilje Božjeg blagoslova.
Zaklada Otac Ante Gabrić
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
